Intimna proza Nikole Petkovića govori o odnosu oca i sina, nedostatku bliskosti, komunikacije i emocija, koju autor nosi u svome srcu.

Barem na trenutak da zaživi u meni otac kakvog sam cijeli život sanjao. Tata koji sluša sina kako priča. Tata koji pita kako si? Gdje si i od čega živiš? Bojiš li se čega? Voliš li me?

Nakon godina šutnje oca i sina poveže bolest. Otac se razboli i tek tada njihovi se odnosi ponovno uspostavljaju. Traume su duboke. Mladi čovjek pred ocem osjeća strah, nelagodu i tugu. Iako su svi za njegova oca govorili da je dobar čovjek, sin osjeća gorčinu i prazninu. Zamjera mu što ih je napustio i nije se javljao dvije godine, što mu nikada nije kupio knjige za školu, što nikada nije poslao nijedan paket sinu studentu, što je slao alimentaciju kojom se mogla kupiti litra mlijeka i sada kada je sve to prošlo ...kako si, bez da si me upoznao, mogao reći da sam loš otac?

Sjećanje na oca nosi miris rakije u nosnicama i trenutak odlaska bijelog fiće. Jedino naslijeđe što sin dobiva od oca banalna je rutina vezivanja cipela.

Kada razmislim, sve što me je ikad naučio bilo je kako svezati cipele. I to krivo. Tako sam ih nastavio vezivati. Namjerno krivo. Tako sam, kadgod bih vezivao cipele, mislio na tatu. On me je to naučio. Kako ih pravilno svezati, to me je mogla naučiti svaka iole strpljiva budala.

Bol i nelagoda, strah i sram, prijekor, praznina i tuga prate autora kroz očevu bolest i na kraju umiranje. Vreća njihova odnosa puna je gnjeva, puna ničega, tako razmišlja sin dok se život oca gasi u bolesničkoj postelji.

Eto te tata, idem te spremiti u vrećicu. Praznu. Za tebe sam je čuvao. Čista je i nije ni prazna. Puna je ničega. Ne, nije to isto. Razlika je. Velika je to razlika. Ako je prazna, tada u njoj nema ničega. Tada ju možeš napuniti nečim, svačim, do vrha, ili samo malo. Može i dopola. Ali, ako je puna ničega, tada u nju više ništa ne stane. Niti ti. Iako sam je tebi namijenio. Ali, dok si još ležao u bolnici, ispod tebe upakirani krv i mokraća, tada sam je vidio onakvu kakva je tamo bila. Puna ničega. Ne mogu je isprazniti. Puna je svega što je uvijek bilo u našoj vreći života ...

Otkad je umro otac, bez straha i nelagode, opušten i smiren, oboružan neutralnom sigurnošću gubitka odlazim na groblje, sa smiješkom, bez grča u želucu, bez straha da će me dočekati tatine grube riječi, optužbe, prijetnje, okrivljavanja, osude, poniženja...

Ovaj kratki roman pročitala sam nekoliko puta. Danas pogledam naslovnicu i pomislim – Petkoviću, mene si IZUO!

Pronađite ga na policama.