Godina 2000. u umovima je starijih futurologa bila jedna od glavnih meta predviđanja. Trebali smo raditi 4 sata na dan, imati privatne robote, vikendice na Marsu, turističke izlete na Veneru... Iako se svijet doista dramatično promijenio, većinu maštovito domišljenog nismo dočekali. Čak smo i knjige te 2000. čitali na dobar stari način.

Upravo tada treći nastavak dočekao je i Monolith, jedan od uzbudljivijih projekata hrvatskih štovatelja SF-a nakon devedesetih i propasti legendarnog Siriusa. Monolith je zamišljen kao almanah znanstvene fantastike u kojem se na jednom mjestu objavljuje nekoliko romana, priča i eseja, što je rezultiralo impresivnim izdanjima koja su obično imala oko 500 stranica. Priču je urednički vodio Davorin Horak, a iako je bilo prigovora obožavatelja na prijevod ili uređivačku logiku izdanja, ostaje činjenica da je rijetko bogat koncentrata SF-a okupljen na jednom mjestu.

Za preporuku smo mogli izabrati bilo koje izdanje Monolitha, ali smo se zbog dubokog značenja 2000. ipak odlučili za tu godinu mašte i nadanja. Sjedamo stoga u svoju raketu i Monolith u ruke.    

Nisam u nekom drugom svemiru. U našem sam svemiru, ali svemir se preobrazio. Je li sraz crvotočine s crnom rupom mogao razoriti naš cjelokupni svemir, istežući sunca poput tijesta u beskonačne ravne crte? Nemoguće. Čak i da jest, i dalje bih vidio udaljene zvijezde kao točkice, budući da je svjetlost s njih krenula prije više stotina godina. Svemir se nije mogao promijeniti. Stoga sam se, logično, zacijelo ja preobrazio. (Geoffrey A. Landis: Prilaz Perimelasmi)