Povijest fantasyja i znanstvene fantastike u Hrvata nije posebno dramatična tema, ali bismo nekoliko najvažnijih informacija ipak trebali iznijeti. Iako su neki skloni smatrati Ivanu Brlić Mažuranić začetnikom fantasyja u Hrvatskoj, tužna je činjenica da se fantasy žanr u domaćoj književnosti nije podrobnije istraživao i da (barem prema mom saznanju) još nije napisan rad koji daje sustavni pregled domaće fantasy produkcije. Ako Ivanu Brlić Mažuranić (koja je ipak pisala bajke, a ne fantasy) ostavimo po strani, moramo priznati kako ne možemo sa sigurnošću tvrditi koje je prvo hrvatsko fantasy djelo iako neki tvrde da je to roman Veli Jože. Zahvaljujući boljoj organiziranosti i entuzijazmu obožavatelja, s bibliografiranjem i proučavanjem znanstvene fantastike stojimo ipak nešto bolje pa možemo i iznijeti neke podatke, služeći se prvenstveno esejom Znanstvena fantastika u Hrvatskoj, koji je napisao Aleksandar Žiljak.

Smatra se kako se prvi elementi znanstvene fantastike ili fantasyja mogu u našoj književnosti naći oko Prvog svjetskog rata pa se tu spominju Začarano ogledalo Frana Galovića, Crveni ocean Marije Jurić Zagorke te Crveni tank Vladimira Nazora. Općenito se smatra kako je prvi pravi hrvatski znanstvenofantastični roman Na Pacifiku god. 2255. Milana Šufflaya, objavljen 1924. pod pseudonimom Eamon O'Leigh. Od tada pa nadalje bilježi se konstantna aktivnost domaćih autora u žanru znanstvene fantastike kroz tridesete i četrdesete godine. Među brojnim imenima koja su obilježila to rano razdoblje, trebalo bi istaknuti Stana Ragera – što je bio pseudonim kojim se potpisivao tandem Stanko Radovanović i Zvonimir Furtinger, zatim Aldiona Degala (što je vjerojatno također nečiji pseudonim) te Mladena Horvata. Pedesetih i šezdesetih posebno se ističe Mladen Bjažić i ponovo Zvonimir Furtinger. Njih dvojica, što zasebno, a što zajedno, pišu niz djela.

Godine 1976. počinje izlaziti časopis za znanstvenu fantastiku Sirius, koji pruža domaćim autorima priliku da budu objavljeni pored svjetskih žanrovskih velikana. Odaziv domaćih pisaca ogroman je te se pojavljuje čitav niz domaćih autora, među kojima i bivši ministar turizma Damir Bajs. Period do kraja osamdesetih godina obilježen je Siriusom, ali također i romanima Predraga Raosa Brodolom kod Thule, Mnogo vike nizašto i Null Effort, koje neki od ljubitelja još uvijek smatraju vrhuncem domaće znanstvene fantastike.

A nakon osamdesetih... 

Devedesetih godina dogodile su se mnoge promjene. Nema više Siriusa, pojavio se novi časopis Futura, koji u početku funkcionira odlično, međutim postupno kopni, da bi se zatim našao u situaciji u kojoj izlazi otprilike jedan broj godišnje, a nikome nije jasno je li onaj prošli broj bio posljednji. Trenutno se, iako službeno nije proglašen mrtvim, smatra nestalim.

Potrebu čitateljstva za časopisom pokušavaju zadovoljiti UBIQ i Sirius B. Sirius B izlazi dvomjesečno, krenuo je kao časopis koji izdaje isključivo strane autore, međutim postupno je počeo otvarati vrata i domaćim autorima te se nadam da će u budućnosti zauzeti slično mjesto kakvo je imao i onaj prvi Sirius. UBIQ je pak okrenut u potpunosti domaćem SF-u, fantasyju i hororu, a izlazi dva puta godišnje. Uz priče donosi i teorijske tekstove koji se tiču fantastične književnosti.

Iako nam, dakle, scena po pitanju časopisa nije posebno jaka, pojavio se zato niz zbirki koje redovito izlaze jednom godišnje i koje predstavljaju glavninu domaće znanstvenofantastične i fantasy produkcije. Tu su istrakonske zbirke Tvar koja nedostaje, Svijet tamo iza, Bolja polovica, Ispod i iznad, Sami na svijetu, Krivo stvoreni, Dobar ulov, Treća stvarnost, Dimenzija tajne, Deseti krug, Astrolab gladi i Psiho pita, u kojima su predstavljene minijature.

Nešto duže priče predstavljene su u SFeraKonskim zbirkama Zagreb 2004, Dnevnici entropije, Kvantni portali imaginacije, Zagreb 2014, Krhotine svjetova, Dvije tisuće šarenih aliena, Jutra boje potopa, Alternauti, Djeca olujnih vjekova, Zagreb 2094, Kap crne svjetlosti, Zagrob - zbirka hrvatskog horora, Trinaesti krug bezdana, Zmajev zlatni svitak – zbirka hrvatskog fantasyja, Strune nemira, Parasvemir – zbirka steampunka i space opera, [...] (da, to je naslov zbirke, kažu da se izgovara Lakuna), Smak! i Tamna, tmasta tvar. Ova zadnja navedena zbirka treba biti posebno zanimljiva, jer su u njoj, među ostalima, objavljeni i radovi čak četvero autora koji redovito zalaze u prostore Gradske knjižnice Rijeka.

Također postoji u Istri i Festival fantastične književnosti koji se održava svakog ljeta, a izdaje i svoje tematske zbirke priča. Tako su, do sad, izašle Vampirske priče, Priče o starim bogovima, Priče o divovima, Priče o dinosaurima, Turističke priče, Priče o zvijezdama i Priče o vinu, a uskoro se očekuju i Priče o zmajevima.

Zahvaljujući ovim zbirkama pojavio se niz kvalitetnih autora koji stvaraju kraća djela. Koliko točno hrvatskih žanrovskih autora ima, najbolje znaju reći članovi žirija nagrade Sfera, čiji je zadatak pročitati cijelu godišnju hrvatsku produkciju. Prema njihovim izjavama, broj autora koji godišnje objave neko žanrovsko djelo kreće se blizu brojke sto. Najbolji od tih domaćih pisaca nagrađeni su nagradom Sfera, a njihova djela okupila je edicija Biblioteka Sfera koja predstavlja najbolje od recentnog domaćeg SF-a, a u kojoj su izašle sljedeće autorske zbirke: Duh novog svijeta Tatjane Jambrišak, Purgeri lete u nebo Igora Lepčina, Teksas Kid (i još neka moja braća) Darka Macana, Slijepe ptice Aleksandra Žiljka, Najbolji na svijetu Zorana Krušvara, Preko rijeke Dalibora Perkovića, Čuvar sreće Zorana Pongrašića,  Frulaš Zorana Vlahovića, Jednorog i djevica Milene Benini, Jeftine riječi Gorana Konvičnija, Zvjezdani rifovi Krešimira Miška i Zeleno sunce, crna spora Danila Brozovića. 

Također je izdana i antologija koja odlično pokriva domaću scenu u tridesetogodišnjem periodu, a donosi i vrijedne eseje i bibliografske podatke - Ad Astra - antologija hrvatske znanstvenofantastične novele 1976.-2006., koju su uredili Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak. 

Iako nagrada Sfera obično može služiti kao dobar pokazatelj kvalitete nagrađenog rada, ta njena vrijednost gubi se kod kategorije romana. Naime, zbog relativno malog broja objavljenih SF romana, u pomanjkanju boljeg izbora nagradu ponekad dobivaju nekvalitetna djela. Ipak, među domaćim znanstvenofantastičnim romanima možemo izdvojiti nekoliko odličnih naslova, primjerice Geto Veselina Gatala, Sablja Ivana Gavrana ili Koža boje masline Darka Macana, koji je objavljen u zbirci Teksas Kid (i još neka moja braća). Dva fantasy romana nagrađena Sferom navest ću kasnije.

Fantasy na rubu

Što se fantasy knjiga tiče, njih je znatno manje nego znanstvenofantastičnih. Loša strana toga jest što čitatelji imaju na izbor malo kvalitetnih hrvatskih fantasy djela, a dobra je strana što većinu domaćih fantasy knjiga mogu navesti ovdje (s izuzetkom onih koje su mi promakle). Slijedi pregled po autorima:

Vanja Spirin: Trenutno neaktivan po pitanju pisanja, ali dok je bio aktivan, ostavio je nekoliko izvrsnih primjera humorističnog fantasyja. To su knjige: Blago bogova, Junačke zgode Junker's i Vailianta, Treći nos te Hangrap i Drobhila - starohmirjski ep (ovo je zapravo prebolesno da bi mu se odredio žanr, al baš bi mogao biti i fantasy). Spirin je također i autor knjige o starohrvatskoj mitologiji, pisane za dječji uzrast.

Zvjezdana Odobašić: Djelo Čudesna krljušt autorica je - ako me pamćenje dobro služi - pisala knjigu u dobi od 16. do 18. godine i kvalitetom može posramiti brojne "odrasle" autore koji su, na žalost, također objavljivali fantasy. Zbog mladosti autorice u nekim knjižnicama knjiga stoji u dječjem odjeljku, iako je stilski pisana za odrasle.

Rosario Jurišić Vrgada: Knjiga Tajna srebrnog Mjeseca objavljena je za vrijeme Domovinskog rata i moj je dojam da se radi o nekoj vrsti fantasy alegorije koja se odnosi na spomenuti rat. Pokojni je Vrgada bio mainstream autor pa će knjiga fantasy fanovima vjerojatno djelovati jako čudno jer ne slijedi žanrovske trendove pisanja.

Milena Benini: Roman Kaos također je nagrađen nagradom Sfera, a po mišljenju mnogih - uključujući i mene – radi se o najboljem fantasyju do sada objavljenom u Hrvatskoj. Problem je što roman nije izašao kao knjiga, nego u nastavcima u časopisu Futura, što čitateljima otežava nalaženje. Zato je iznimno lako naći drugi Milenin fantasy roman Svećenica Mjeseca jer ga je cijelog objavila na internetu. Iako nije dosegao zamalo kultni status Kaosa, autorica kaže da ima popriličan broj skidanja te se nadam da ga onda valjda netko i čita.

Adrijana Radošević: Napisala je roman Mač dok je pohađala 8. razred osnovne škole. Mladost se osjeti pri čitanju, ali ipak ostavlja dojam velikog literarnog potencijala autorice. Na žalost, njeno iduće djelo Martydom, koji je pisala kao srednjoškolka, toliko nalikuje romanu G. R. R. Martina Pjesma sudnjeg dana da se usuđujem reći kako se radi o plagijatu, što mu oduzima vrijednost. Obje knjige izdala je Gimnazija u Delnicama i vrlo ih je teško naći.

Norma C. Ray: Njegova (iza pseudonima se krije autor) dozlaboga neoriginalna knjiga Prodor, pisana bez trunke mašte, spominjala se kao prvi hrvatski fantasy roman iako su svi prethodno navedeni autori objavili bar po jedan fantasy roman prije nego što je Prodor izdan.

Branimir Čakić: Autor Vaniana i Arbovog prolaza (koji sadrži cijeli Vanian plus dodatni materijal). Riječ je ne samo o najgore napisanom fantasy romanu, već i jednoj od najlošije napisanih knjiga koje sam imao priliku čitati. Bolje upućene osobe kažu da se radi o iznimno svestranom autoru i vrlo dragoj osobi, ali objektivno treba reći da mu pisanje jednostavno ne valja.

Krešimir Pološki: Roman Čarobnjaci nisam čitao, ali dostupan je na internetu. 

Aleksandar Buđanovac: Stijena zmajeva, nisam čitao.

Josip Kokotović: Lucifer s gorske zvijezde, nisam čitao.

Predrag Raos: Za fantasy roman Let Nancija kontrata dobio je nagradu Sfera. Komentari čitatelja vrlo su podijeljeni – od onih koji ga obožavaju (i na koncu, dali su mu nagradu) do onih koji nisu mogli "probaviti" više od nekoliko stranica. Osobno sam bliži ovim drugima te ga ne bih preporučio za čitanje.

Sanja Lovrenčić: Autorica romana Zmije Nikonimora poznatija je izvan žanra, ali u njemu nipošto nije stranac. Njene Zmije Nikonimora zapravo su trilogija kojoj u trenutku pisanja ovog teksta nedostaje treći, finalni dio. Obzirom na Sanjin ukupni literarni opus, očekivanja su velika.

Ivana Delač: Roman Pegazari pisan je primarno za djecu, ali mogu ga čitati i odrasli. To je priča o snalaženju u novoj sredini, o različitostima, borbama, paralelnim svjetovima… Najlakše bi ga se moglo usporediti s Pričom bez kraja, ali uz znatno više akcije i nasilja.

Tomislav Košta: Ono što me kod njegovog Vjenčanja s vjetrom najviše veselilo, bilo je što je autor, umjesto da izmišlja egzotične "vilenjačke" i sl. jezike, posegnuo za otočkim dijalektom. Istina da ga je zbog toga nešto teže čitati, ali ostavlja dojam starine, začudnosti i izvornosti.

Konačno, iskoristit ću priliku i spomenuti vlastiti fantasy roman Izvršitelji nauma Gospodnjeg, o čijoj kvaliteti neću ništa reći jer bi to bilo neumjesno, ali ću vas svakako pozvati da ga pročitate i sami donesete sud o njemu.

Ovim prikazom letimično sam prošao kroz domaću znanstvenofantastičnu produkciju i dotaknuo gotovo čitavu domaću fantasy produkciju. Iako bi dobri poznavatelji žanra sigurno mogli dodati još niz naslova koje sam neopravdano izostavio, nadam se da će ovaj tekst barem onima koji slabije poznaju domaću fantastiku poslužiti kao nekakav okvirni vodič za daljnje istraživanje žanrova.