Vještice su oduvijek bile dio narodnog folklora diljem svijeta, nerijetko i onaj najjezovitiji jer su često bile prikazane kao demonska bića. Primjerice Baba Yaga, koja u obličju deformirane starice otima djecu i prijeti da će ih pojesti, a živi u maloj kolibi koja se kreće na pilećoj nozi. No Yaga nije baš nužno uvijek prikazivana kao zla; prema nekim predajama utjelovljuje čuvara između svijeta živih i mrtvih, ponekad nudeći mudrost i vodstvo izgubljenim dušama.

U Engleskoj se prenosi predaja o Jenny Greenteeth koja je, u obličju ružne starice zelene kože i šiljatih zubiju, utapala stare i mlade iz čiste sadističke zabave, dok ih je prema nekim legendama čak i proždirala. Istovremeno ta bajka je djeci često bila pripovijedana kako bi ih roditelji uvjerili da se ne udaljavaju predaleko od obale. Kod nas je poznata legenda o klečkim vješticama koje se, zajedno s vilama i vilenjacima, za olujnih noći u ponoć okupljaju na Kleku, a njihovi vriskovi dopiru i do samog Ogulina.

Malo dalje prema zapadu, za ovu priču je kao mjesto radnje odabran krajolik naselja Marmentino, smješten na sjeveru Italije u pokrajini Brescia, dok su za legendu o vještici kao podloga posluže tradicionalne bajke toga kraja.

Klečke vještice, Jenny Greenteeth & Baba Yaga

Gigi Simeoni, jedan od autora koji se iskazao kao podjednako dobar crtač i scenarist, u "Vještici" je napravio priču za koju se žanrovski malo teže opredijeliti. Priča o odrastanju, ljubavi, prijateljstvu, strahovima i, naposljetku, stalnom bijegu od suočenja s avetima prošlosti, odmah me asocirala na prvi važan roman koji nisam pročitao (jer sam bio četrnaestogodišnji mulac koji je mislio da se može uhvatiti u koštac s biblijom od preko tisuću stranica). Naravno, radilo se o romanu "Ono", nezaobilaznom štivu Stephena Kinga, a koje sam konačno pročitao tek mnogo godina kasnije.

Temeljna postavka priče veoma podsjeća na Kingovu: odrasli ljudi koji su potisnuli traumu iz djetinjstva te se godinama kasnije vraćaju u rodni kraj na konačno suočenje. Ali posuđivanje iz drugih medija je ujedno i čest slučaj kod izdavačke kuće Bonelli, te mi se isto nikada nije činilo kao nedostatak, barem dok autor uspijeva radnju i likove predstaviti u nekom novom svjetlu, odnosno interpretirati ih kroz vlastitu pripovjedačku dimenziju koja nije lišena dubine, provokativnosti, uzbuđenja i ostalih sastojaka koji razlikuju kvalitetno štivo od onoga koje može poslužiti za ubijanje komaraca.

Što se likova tiče, Simeoni se ovdje poprilično iskazao, barem na scenarističkom planu. Chiarra i Fabio su portretirani dovoljno upečatljivo da čitatelju zaokupe pozornost te ga zainteresiraju za priču koja je ujedno i dosta dinamično ispripovijedana, bez previše praznog hoda i digresija oko nevažnih događaja. Istina, većinom se tu radi o reminisciranju događaja iz djetinjstva, odnosno prisjećanju na na jedno ljetko koje su Chiarra i Fabio proveli u društvu dječaka Alfreda, a čija pojava je otpočetka bila obavijena zlom kobi i odisala gnjevom koji je u njemu tiho bujao, te s vremenom počinjao izbijati na površinu.

Njihova tročlana družina, "Orlovi", žudjela je za pustolovinom i istraživanjem tajnovitih zakutaka svijeta koji im je raspirivao maštu. Kao i većina ostale djece, uvijek su bili u potrazi za uzbuđenjima i novim otkrićima, istodobno vezani prijateljstvom koje je, ponekad, prolazilo kroz teška iskušenja odrastanja, a nerijetko i nemar, jer u tim godinama nismo svjesni kakve posljedice naši nepromišljeni postupci mogu ostaviti na bliske nam osobe.

Ono što isprva bude prikrivena zavist, uskoro se može pretvoriti u mržnju koju postaje sve teže kontrolirati i koja, jednog dana, može eskalirati i u nešto kudikamo gore....

Tog sudbonosnog ljeta, nakon što su čuli jezivu priču o vještici koja je živjela kod crne baruštine - a koju su seljaci pretukli i bacili u procijep spilje koja se tamo nalazi - "Orlovi" su odlučili potražiti to mjesto i prizvati njezin duh. Naposljetku, te su noći tamo doista nešto oslobodili: zlo koje tada još nisu mogli, niti su bili spremni u popunosti pojmiti, a kamoli suočiti se s njime. Mogli su samo pobjeći... A bježati nikada ni nisu prestali.

Mali nedostatak priče je što, iako istovremeno sadrže jasnu (metaforičnu) poruku i ponekad se ne može poreći da su izvedene u pravom „lovecraftovskom“ delirijskom ozračju, Chiarrine jezovite halucinacije su pretjerane, tj. psihološki aspekt priče nije do kraja uvjerljiv.

Osoba koja gubi doticaj sa stvarnošću u toj mjeri da se ljudi, njoj naočigled, pretvaraju u čudovišta koja ju napadaju i usred bijelog dana - dok je ona istovremeno danonoćno progonjena vizijama vještice - baš realno i ne bi mogla prolaziti kroz toliko lucidnih perioda i razmišljati suvislo; naprosto bi bila apsolutno i bespovratno luda.

Također, njezino konačno suočenje s vješticom je pomalo mlako odrađeno i prebrzo završava; ostaje dojam da je taj dio trebao biti efektnije odrađen, s obzirom da je cijela priča vodila tom sukobu.

S druge pak strane, dosta su uvjerljivije prikazane posljedice i način na koji se Fabio nosio sa stravičnim događajima iz djetinjstva, godinama obilazeći mjesta najvećih stradanja kako bi ljude suočio s mržnjom i mračnim mjestima na koja ona vodi... Kako bi ih natjerao da razumiju.

Završetak, odnosno dio koji opisuje događaje one stravične noći i čiji emotivni intezitet je Simeoni odlično crtački dočarao, dosta dobro sve zaokružuje i malo podiže dojam priči. Isto vrijedi i za posljednjih nekoliko stranica Chiarrinog sna koji naznačuje povratak u život iz kojeg je desetljećima izbivala.

Što se crtačkog dijela tiče, Simeoni je bez sumnje vrlo dobar crtač, iako mi njegov stil nikada nije u potpunosti odgovarao. Ostaje dojam da je nerijetko previše bjeline u njegovom crtežu te sjenčanje ponekad nije dovoljno izraženo. Što se pak likova tiče, njihove zacrnjene oči me često zasmetaju, u više navrata kao da ni nemaju zjenice, čak djeluju nekako izvanzemaljski s takvim pogledom, a lica prikazana u krupnom planu nisu dovoljmo izražajna.

Primjerice uopće nisam primijetio da Fabio ima ožiljak na obrazu (dok kasnije nije bilo prikazano kako ga je zadobio). Kadriranje, crtanje ambijenta, atmosferičnost i sve ostalo je sasvim u redu. Sveukupno gledano ovo je vrlo dobar, poprilično napet strip koji ne bi trebao razočarati ljubitelje žanra.

Jednom kad prekoračiš granicu razuma i zaroniš u tamu tražeći odgovore, onda takvi odgovori i dolaze. Izranjaju iz tame, a ti ih udišeš kao zloćudne pare...

Sablasti postoje. Kriju se u nama. One su naše krivnje koje mogu postati neopisivi ponori u sjećanju ili čudovišta bez imena i lica.