Što kada bismo u sebi nosili sjećanja drugih? Osjećali njihove živote kao da su dio našeg. Hranili se i zaodijevali njima učinivši ih jedinim društvom u samoći našeg življenja, dok naposljetku ne postanu nerazmrsivo isprepleteni sa svime što jesmo i, možda ponajviše, svime što nismo uspjeli postati? Prošlost je zamka u koju se čovjek lako uhvati, osobito ako u starosti ne osjeća ispunjenje žudnji i snova koje je od mladosti nosio u sebi.

Fidel

                                                                     

                                                                         

 

„Starost je otok u moru ništavila.” - Jose Saramago

 Katkad je nečiji život suviše prazan, a mašta postaje jedino što uspijeva ispuniti tu bezglasnu, nepreglednu pustoš koja nas otuđuje od društva koje odavno ne raspoznajemo kao nama blisko. Imaginacija nema granica i naše putovanje nikada ne završava, isto kao što i svakog dana iznova počinje. Upoznao sam podosta ljudi koji su svoje nezanimljive živote imali potrebu začiniti lažima - mi bismo to nazvali "lovačkim pričama"- kako bi uvećali važnost trivijalnih i nerijetko beznačajnih života.

Zapravo smo svi ponekad takvi, ali neki u tome pretjeruju do te mjere da čak i sami počnu vjerovati u laži koje pričaju. Jedan od likova iz stripa, Tomas, pripada u potonju grupu. No Fidela - starca koji je glavni protagonist ove priče - čini posebnim to što on svojim pričama ne namjerava izvući nikakvu korist.

Jedino mu nedostaje društvo s kojim bi ih podijelio, ako ne računamo Ramona, Adelu (Xanu), Tonita i ostale likove koji opstaju samo u Fidelovim sjećanjima. Zanimljiva je i interpretacija Adele koju je Prado povezao s mitologijom o Xani, vodenom vilom koja se pojavljuje u mnogim narodnim predajama iz njegovog kraja.

Xana

 

Potom upoznajemo Sabelu, ženu koju je potraga za davno izgubljenim djedom naposljetku dovela Fidelu. Nakon razvoda i ostanka bez posla, ona je također postala osamljena i osjećala da je život za nju odjednom stao. Jedino što joj je preostalo bila je prošlost i misterij koji ju je pratio cijelog života - život djeda moreplovca kojem se davno izgubio trag.

Kad se ispostavi da je Fidel možda jedini živući poznanik njenog djeda, Sabela se odluči još jednom otisnuti pučinom prošlosti i otkriti djedovu sudbinu. A to putovanje, uz pripovjedača kakav je Fidel, bit će itekako nesvakidašnje.

Od ovog dijela čitatelj sam odlučuje kako prihvatiti jednu ovakvu priču. Može ju pokušavati racionalizirati i svesti na brbljarije starca koji gubi dodir sa stvarnošću, a informacije kojima je raspolagao prikupio je iz mnogobrojnih knjiga koje je pročitao. S obzirom da je cijeli život proveo u selu, Fidel je tijekom svog poduljeg života mogao i načuti priče o ljudima koji su se otisnuli na pučinu.

Naposljetku, u malim zajednicima privatnost je gotovo nemoguće zadržati. Osobno, mislim da je to pogrešan način shvaćanja priče jer uništava njenu poetičnost i sveprožimajući sanjarski ugođaj, a koji je slikovno oživljen nezaboravnim Pradovim umjetničkim crtežom.

Emocije likova dočarane su tolikim intenzitetom da čitatelj može osjetiti njihovu neumoljivost kao dio sebe, uvučen u njihove živote, njihov nepatvoren bijes, srčanost, rezignaciju, humanost, sebičnost, pohlepu i sveukupni kolaž ljudske prirode.

Crtež podjednako pridonosi i sanjarskom ugođaju u kojem stvarnost blijedi u imaginarnim svjetovima koji žive u Fidelu. Svjetovima sjećanja koje je stvorio kako bi ispunio samoću koja ga je pratila cijelog života.

Dali

 

Ardalen, vjetar koji preko oceana nosi sjećanja umrlih, ima svrhu da nas podsjeti da "nismo mrtvi dokle god ne umre i posljednja osoba u kojoj živi sjećanje na nas", riječima Neila Gaimana, preuzetima iz "Od signala do šuma" (odličnog uratka s kojim Ardalen povlači mnogo korelacija).

I ako se ovaj strip prihvati kao takav, kao kolaž sjećanja i priča o svakodnevnim životima, o ispunjenju koje svatko od nas traži i bliskosti za kojom podjednako žudimo, o strahu da ne budemo zaboravljeni i sasvim ljudskoj želji da sjećanje na nas živi u generacijama koje će uslijediti...

Ardalen u likovnom i pripovjednom smislu ne pušta previše mjesta zamjerkama.

 

Ardalen

More niče uz rub travnjaka

Uz tutnjavu drevnih dubina.

Skriva se u njedrima šume eukaliptusa

I poprima njihov miris juga.

 

U danima bez neba,

Kad mračna jata gavrana

Sve vjetrove ispunjavaju prodornim plačem,

Ovo mračno more raste iznad krošnji ukletih stabala

I ljulja ih, neumoljivo

Preobražene u alge,

Polagano poput snova

Dok iz mračnih dubina dopire

Zbor glasova tužnih kitova.

 

A mi

Sjedimo nepomični, zamišljeni,

Na nejasnoj crti izmišljene obale

Odgađamo promišljati i

Puni poštovanja

Zadržavamo uzaludnu riječ.

 

Ardalen2