To bi trebao biti nastavak svih starih i sadašnjih maštanja koja traže nove autore i nova ostvarenja, da bi se svježim snagama napomenulo sve što pruža vjera u jug. Upravo ova Matvejevićeva knjiga može poslužiti kao prolegomena za obnovu jednog usmjerenja.

Knjiga koja je dobila trajno mjesto na mom noćnom ormariću kako bi mi uvijek bila na dohvat ruke.

Citati:

“Volimo sjesti kraj svjetionika, pod njihove prijateljske vatre, ognjišta pomorskoga života... Tolike nas uspomene za njih vežu; okružuju ih predanja, legende koje su lijepe ali i istinite... Kad više nema na obzoru zvijezde, mornar ugleda svjetionik: vrati mu se hrabrost, jer ponovno vidi svoju zvijezdu, zvijezdu Bratstva... Svjetionik je bio oltar, hram, stup, kula... Rimsko carstvo osvijetlilo je od rta do rta cijeli Mediteran”

“Na Mediteranu se, možda, teže podnosi zatočenje tijela nego drugdje. Ima mnogo riječi u svim mediteranskim jezicima, živim i mrtvim, kojima se ta teškoća iskazuje. Neki su jezici možda i zbog toga izumrli.”

“Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.”

“Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugog: ne tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični seljani. Ima i među njima sporova (tko će na koju stranu ili s koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lakše je dijeliti more nego zemlju, teže ga je posjedovati.”

Potražite Mediteranski brevijar na policama Gradske knjižnice Rijeka.