Teški obiteljski odnosi, svađe i nasilje među roditeljima, zbog čega majka odlazi. Brigu o djevojčicama preuzima "Baba", koju nitko ne voli osim djevojčica. Kako bi lakše prihvatile stvarnost, djevojčice često bježe u svijet snova i mašte. Pisan autentičnim jezikom kraja, ne skriva i ne uljepšava stvarnost, svi sitni detalji slika su jednog stvarnog vremena i života. 

Istina je najbolnija kad je izgovara dijete. U ovoj knjizi pripovjedni glas pripada jednome takvome koje prekapa svoju nutrinu iznoseći na vidjelo ne samo svoju traumu već i dijagnozu jedne obitelji ili ako želite cijelog društva.Smještena u nekakvu ruralnu sredinu sedamdesetih godina radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna. Iako temom naoko podsjeća na "Črna mati zemla" Kristiana Novaka ili na "4 brave" Željke Horvat Čeč, to je zabluda. Ova je knjiga potpuno drugačija, svoja, vrlo osobna i autentična.

Julijana Adamović naizgled tematizira ranjivost odrastanja, no u "Divljim guskama" se krije puno više, prije svega želja za prihvaćanjem u sprezi sa sebičnošću, neosjetljivošću, nemogućnošću komunikacije, a sve premreženo slikama svijeta kakvim ih vidi i (ne)prihvaća dječja glava.

Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi, no s vremenom raste i uči, prilagođava se (da li, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija.

Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline bolnija je od svega - s pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je tu, sad to razumijemo, bio oduvijek. Okrećući stranice prema kraju, sve se češće hvatamo za nevidljivu ruku koja nama i glavnom liku daje (ili od nas traži?) toliko potrebnu potporu koja će do konca stići, pa iako u obliku sna, na kojeg nam pravo nitko ne može osporiti.

Tu je naša zona ugode, svi je imamo, malo nas je to spremno i priznati. Sjajan roman, stilski divno napisan, zavodljivog jezika koji nas kao gusku, čas čerupa surovošću, a čas mazi humorom, a čas nas opet pušta da letimo i uživamo u, na trenutke stvorenoj slobodi. Jedan od rijetkih romana u našoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna.