Prije mnogo godina pročitala sam ovaj roman i sad ponovno. Dojmovi su još jači nego nakon prvog čitanja ove divne i bolne priče o potlačenosti djevojčica, djevojaka i žena u kineskoj provinciji.

Priča govori o djevojčici Ljiljan kojoj su sa sedam godina povezali stopala, strašan i mučan čin kojim se dječja stopala od normalne veličine smanjuju na 7 centimetara. Lome se kosti, dolazi do teških infekcija i vrlo često i smrti, no sve to moraju izdržati i preživjeti da bi se što bolje udale i zadovoljile svoje muževe.

U isto vrijeme i djevojčici Sniježnici povezuju se stopala, te dvije djevojčice postaju laotong, srodne duše. Njih dvije proživljavaju djetinjstvo koje im se sastoji od učenja kuhanja, vezova, ali i pisanja čudesnog tajnog ženskog pisma. Djevojčice se udaju jako mlade i u domovima muževa dolazi do još veće potlačenosti i jedini zadatak im je roditi sinove i biti pokorne, poslušne i vrijedne.

Životi dviju prijateljica bili su teški: preživjele su bolesti, rat i epidemije. Priča je ispričana iz Ljiljanine perspektive, to je roman o ženskom prijateljstvu, o svijetu punom potresnih priča, dirljivih i nježnih prijateljstava.

Patnja ovih dviju kineskih djevojčica, djevojaka i žena pokazuje koji je pravi smisao prijateljstva i ljubavi.

Iako jako bolna priča, ona je prekrasna. I mora biti pročitana.