Taj naslov objedinjuje u knjizi dvije pripovijesti, osim koje se nalazi i priča „Dijete i rat“. Radi se o tek trećem djelu velikog i vrlo rado čitanog (ne nužno i u Hrvata) francuskog i mauricijskog pisca prevedenog na hrvatski jezik - izuzmemo li „Drugdje“, naslov koji sadrži razgovor sa samim auteurom.

Riječ je o tvrdoukoričenome izdanju, na tekstove se naslanja iscrpna bilješka o autoru. Primjerak prianja u dlanove, stranice su podatne pod jagodicom kažiprsta a knjižni blok tiskan je na papiru Holmen book cream i to osamdeset gramskom. Sivilo i prljavu bjelinu knjige razbija ajerkonjak žuta u vidu pravokutnika u kojem pak smještena su imena: autorovo i prevoditeljičino – Sanja Lovrenčić (rijetkost je kod hrvatskih nakladnika da se naznači na naslovnici tko je tekst preveo, što je inače vani ustaljena praksa), te sami naslov. Na početku obaju tekstova priložene su i fotografije mjesta u kojima se priča odvija: Roquebillière i Sainte-Marine.

S obzirom da su ovime dane tehničke (ta knjižničarski sam tehničar) činjenice izdanja prelazim na sadržaj samog djela.

Lai je riječ kojom se označava (od irskog laid: pjesma, pjev) srednjovjekovna bretonska i provansalska lirska ili pripovjedna pjesma uglavnom ljubavne tematike. Enciklopedijski članak/jedinica/natuknica navodi još kako to može biti i stihovana junačka pripovijest koja obrađuje sadržaje iz legendi, te također i povijesna balada tj. pustolovna priča. Ništa od toga Clézioova pripovijest nije. Zato ona („Bretonska pjesma“) jest „prostor koji je dao najviše osjećaja i sjećanja“ samom autoru.

Bretanja, taj zapadni rog Francuske, zemlja kelta, hridovitih obala koje su ultima thule Clézioov.

Izvadak iz djela: „Sainte-Marine, to je miris vode (u korejskom jeziku tom riječju, hyangsu, označava se nostalgija). Na pristaništu, kad bi kretala skela, duž obale, miris u kojem se miješa resko, kiselo, trulo, biljna gorčina, ribička »meka«, mazut – i boja vode, zagasita za plime, prozirna i gotovo žuta kad bi oseka otkrivala obale od pijeska“

Pripovijeda se dakle, izabranim rječnikom, bez sjete a opet tako lirski o moru (Armorique, stari naziv za Bretanju u užem smislu, dolazi od keltske riječi ar mor: na moru), o mjestu Sainte-Marine, o identitetu samosvojnom i o, potisnutom pred francuskim, jeziku keltskog podrijetla (svojevrsni je to i rječnik pojmova na bretonskom, tako se dade zaključiti i da autorovo prezime vuče korijen iz jedne bretonske riječi, C`hleuziou koja daje značenje nasip), elem priča je to djetinjstva provedenog na praznicima daleko od kuće, i svega onog što ljetovanje nosi.

O djetinjstvu se radi i u drugoj pripovijesti naslovljenoj „Dijete i rat“. Le Clézio želi pisati o ratu kao uništavaču djetinjstava, glavne žrtve rata su djeca, napisat će nobelovac. Čitajući o dječaku koji postaje polako svjestan sebe u jeku rata, u društvu svoje bake, nisam mogao ne poistovjetiti se; autorova Nica postala je u mom sjećanju Opatija, kuda me pak moja baka vodila na ekler (Éclair) u „Vučka“ npr. - dok su prelijetali avioni, i uzbune se oglašavale na Kvarneru. Srećom, nas nije potresla bomba koja je razdrmala čitavu jednu sliku svijeta, kao što je to dječaka iz pripovijesti.

Provjerite dostupnost knjige „Bretonska pjesma“  na našim policama u katalogu ovdje .

*Brzokratka - u našem izmišljenom rječniku preporuka za brzo čitanje u hodu. Knjige su malo duže.*