Što nam ostaje od Einsteina? Popularna kultura uzviknut će E = mc2 te se šeretski nasmijati, znajući da će nam ispružiti jezik. Inovatorska zajednica potkovana biografijama Waltera Isaacsona istaknut će njegovu znatiželju, rad i prkos prema znanstvenoj zajednici i svijetu u borbi za univerzalnom istinom. Ipak, najzanimljiviji razvoj perspektive na djelo i život njemačkog fizičara odvija se zadnjih desetak godina otkada se postepeno počinjao prometati u dogmatičnu, modernu figuru suprotstavljenu kaosu kvantne mehanike i postmodernog svijeta. 

Ogledan primjer predstavlja biografski prikaz Davida Bodanisa, Einsteinova najveća zabluda: život nesavršenog genija (Školska knjiga, 2017).  Bodanisova retrospektiva početnu točku pronalazi u 1953. godini na Princetonu gdje pronalazi usamljenog Einsteina, kojem i kada održi predavanje, slijedi “aplauz kakav bi zaslužio i neki demobilizirani vojni veteran kojega bi u kolicima dokoturali na pozornicu.” Gledajući priznatog, ali pregaženog znanstvenika, autor pred knjigu postavlja samo jedno pitanje: kako to da je završio tako osamljen? 

Gledajući priznatog, ali pregaženog znanstvenika, autor pred knjigu postavlja samo jedno pitanje: kako to da je završio tako osamljen? 

U potrazi za tim odgovorom Bodanis podastire presjek njegova života koji, nakon više od 200 napisanih biografija u zadnjih pedeset godina, teško može biti nanovo iscijeđen. Autor prepoznaje zasićenost te nemogućnost da se izbori za činjenicu više pored, primjerice, Isaacsonove biografije. Njegova pozornost radije biva utrošena u izgradnju napetosti neumitnog kraha dolaskom kvantne fizike. Dojmljivo je pratiti montažu koraka koji su Einsteina kroz godine doveli do toga da se jednadžbom E = mc2  suprotstavi akademskoj zajednici, a onda erodira u protivnika budućeg koraka u vidu kvantne fizike, Nielsa Bohra i W. Heisenberga. 

Znatiželja, skepsa i praksa pružena od strane njegove židovske obitelji, rad u patentnom uredu, prstohvat vjere koji mu je govorio da „ta kozmička arhitektura treba biti vrlo jednostavna, vrlo egzaktna i vrlo jasna“, sve su to slojevi priče iza nastanka jednadžbe za koju je Einstein vjerovao da će nam pomoći razumijeti svijet. Točnije, ona je predstavlja nadu u to da ga još možemo razumijeti. Jedini put kad ju je odlučio promijeniti pokazalo se da je pogriješio. Jednadžba je bila pametnija od njega upravo radi toga što je morala biti egzaktna, bez kompliciranja. Ili se barem tako činilo do dolaska kvantne fizika. Ona će pokazat kako su svi prethodni koraci života za rezultat imali i znanstvenika čijim opusom odzvanja opaska njegova profesora Webera tijekom studiranja u Zurichu:

Iako je vjerovao kako se kvantna mehanika nameće, Einstein nije mogao prijeći preko toga da je istina još jednom pobjegla

„Ti si pametan momak, Einsteine, vrlo pametan momak. Ali imaš jednu veliku manu, ne dopuštaš da ti se išta kaže.“

Iako je vjerovao kako se kvantna mehanika nameće, Einstein nije mogao prijeći preko toga da je istina još jednom pobjegla. Kroz dvadesete godine su ga pokušavali razuvjeriti, osobno su mu dolazili (Bohr i Einstein su bili veliki prijatelji), ali kada je sve to naišlo na zatvorena vrata, opozicija ga je na konferenciji fizičara 1930. godine u Bruxellesu razoružala. Nijedan Einsteinov misaoni eksperiment nije uspio deložirati kvantnu fiziku. Jednostavno nije išlo, ili Bohrovim riječima, „Einsteine, prestani govoriti Bogu što da čini.“

Einsteinova najveća zabluda usustavlja se kao visceralni kritički prikaz fizičara, pokazujući nam kako nas pamćenje vara kada govorimo o njemu. Možda bi bilo prelako reći kako knjiga potpiruje viziju modernog borca protiv kaosa. To je bezveze zaključak. Recimo radije da nam je Einstein pokazao granice ljudskog poimanja svijeta, kontrapunkte do kojih nas može dovesti i vratiti znatiželja.

Toliko možemo priznati, unatoč svemu.

Provjerite dostupnost knjige "Einsteinova najveća zabluda" na našim policama u katalogu ovdje.

*Brzokratka - u našem izmišljenom rječniku preporuka za brzo čitanje u hodu. Knjige su malo duže.*