„Domovina to go” ( Sandorf, 2022. ) četvrti je autorov roman. U njemu se pozabavio pitanjem ekonomskih i moralnih emigracija koje je i osobno iskušao. Glavni junak romana je Šimun Nikolić, nezaposleni profesor hrvatskoga jezika. Suočen s grubom životnom perspektivom, gonjen i demonima prometne nesreće u kojoj je izgubio suprugu i sina, odluči otići raditi u Njemačku. Što na poslu, što u smještaju, svojevrsnoj 'babilobalkanskoj' kuli, Šimun upoznaje spektar raznih likova, različitih vjeroispovijesti i kulturnih nasljeđa. Zajednička im je slična, auslenderska sudbina. Tu je i stari Sepp, 90-godišnji SS-ovac, suprotnost liberalne Njemačke. Kaotična atmosfera što je stvaraju tako živopisni stanari s brojnim traumama iz svojih ranijih života pozornica je i plodno tlo za različite ishode, pa i za kriminal. 

Roman nas se jako dojmio, posebno različitost i istovremena sličnost sudbina gastarbajtera. Još i više nakon što nam je autor otkrio detalje o njegovu nastajanju, stvarnim ljudima i događajima koji su mu poslužili kao inspiracija za likove i sadržaj romana.

„München nije ništa drugo nego vješto zamaskirana provincijska idila, konglomerat umivenih i pomno održavanih bazena malograđanštine u kojoj i auslenderi brzo nauče plivati. Uredno pokošen travnjak, besprijekorna fasada, pometeno lišće, podšišana živica, ulašteni vrtni patuljci, a onda se, kad nitko ne gleda, ubijaju djeca.”

Ovako o Münchenu piše samo netko tko ga zaista poznaje, tko je i sam iskusio mnoge „čari” gastarbajterskog života. 

Naslov romana, ako ga čitamo kao „Domovina tugo” dodatno pridonosi aktualnosti iščitanog štiva. Jer, „Kad se osjetiš emigrantom na vlastitom tlu već tada si otišao. Kad ćutiš da si uzaludna manjina: sredozemne medvjedice, bjeloglavi supovi, tasmanijske nemani, grbavi kitovi i on, vječna zamjena, nikad prvotimac, onaj koji samo promatra život s čeke. I tamo negdje, voljet ćeš domovinu jače jer se njen loš ten i natrulo zubalo iz daljine ne vide, puštat ćeš suzu na prvu notu pjesama koje prije nisi niti registrirao.”

Roman je slojevit. Ispod okvira krimi priče autor  nam oslikava psihološku pozadinu svojih junaka, njihove čežnje, strepnje, strahove, usamljenosti...ljudi su izašli iz domovine, ali ona nije iz njih. Ima tu i ljubavi sa sretnim završetkom.                                    

Roman je dijelom i epistolarni – autor vrlo efektno uvodi motiv pisama koje Šimun piše svojoj nerođenoj kćeri, a pri rekonstrukciji stare zgrade nalazi pisma koja je 1930-ih Jakob pisao zaručnici Izabeli. Sve to podsjeća na uznemirujuću političku radikalizaciju i kako sam autor kaže „zlo koje je u početku uvijek malo”.

„Čudovišta postoje, ali nisu toliko opasna, jer su rijetka. Daleko su opasniji obični ljudi. U ime propisa i zakona, učinit će grozomorne stvari i poslije zaspati snom pravednika.” 

„Ako u tegli pomiješamo crvene i crne mrave, radeći to polako – ništa se neće dogoditi. Ako je protresemo, uplašit ćemo ih i oni će se od straha početi ubijati. Mrav druge boje nije neprijatelj, nego onaj koji trese teglu.”

Autor se vrlo slikovito dotakao i covid pandemije:

„Što ćemo reći za bolest koja nadire? Prenapuhana priča farmaceutske industrije? Nova kuga koja će nas desetkovati? Hranimo krokodila s nadom da će krokodil, kad dođe naš red da nas pojede, nekim čudom prijeći u vegetarijance.”

Posebno smo pohvalile autorov stil pisanja. Roman je pisan jednostavnim i istovremeno bogatim jezikom, bogatim u smislu izbora pravih riječi. „Vuče” na čitanje, što nam je skoro i „žao” jer brzim čitanjem lako promaknu dobre metafore, misli, „ono između redova”. Kao npr.

„...skončao je kao dezerter iz vlastitog života, u skučenom sobičku, kao strano tijelo na bavarskoj tapiseriji.” 

„Grad je drijemao, jedino su semafori bili budni.”

„Ima trenutaka u životu kad obična šetnja bude pretvorena u maraton s preponama.”

Osvrnuli smo se i na ranije autorove naslove – prvijenac „Prodajem odličja, prvi vlasnik” koji s romanima „Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” i „Krletka za glinenog goluba” čini svojevrsnu trilogiju o Domovinskom ratu i poslijeratnoj zbilji. Njihovim izdavanjem Robert Međurečan postao je jedan od najintrigantnijih suvremenih hrvatskih prozaika.

Kao i u romanu „Domovina to go” i ovom trilogijom autor nas je „kupio” dinamičnom fabulom, živim, protočnim dijalozima, izuzetno vizualnim, filmičnim tekstom. Nije slučajno da naš gost piše i scenarije. Nadamo se da ćemo scenarij koji upravo dovršava gledati kao tv-seriju.

Posebno se veselimo autorovu sljedećem romanu, trileru (a što drugo?!) čija radnja je smještena u Jeruzalem u vrijeme Isusa Krista. Kako sam autor kaže, bit će to „kombinacija utjecaja Sergia Leonea, Dana Browna, pa i Paula Coelhoa”. Zvuči originalno i interesantno, jedva čekamo čitati. 

Uz veliko hvala za divnu književnu večer, preporučili smo se za sljedeći susret. Uz gitaru, kako bi „oživjeli” Rasputin Orchestar (romska glazba, sevdah, tradicijska glazba začinjena suvremenim zvukom i ritmom), još jedan od projekata našeg gosta.