Međunarodni festival fotografije Organ Vida, koji će ove godine doživjeti svoje šesto izdanje, pokrenuo je međunarodni natječaj za suvremenu dokumentarnu fotografiju na temu refleksije. Natječaj traje od 30. ožujka do 25. svibnja 2014., a finalisti natječaja svoje će radove izložiti krajem rujna na velikoj izložbi koja čini okosnicu festivala. Lauba – kuća za ljude i umjetnost centralna je festivalska lokacija i mjesto održavanja ovogodišnje izložbe koja će za razliku od dosadašnjih trajati dva tjedna.

O najboljim projektima odlučuje poseban žiri kojega čini šest eminentnih imena svjetske i domaće fotografske scene: vodeća nizozemska edukatorica Corinne Noordenbos, nagrađivani švedski fotograf i bivši član najprestižnije svjetske fotografske agencije Magnum Kent Klich,  urednica fotografije u Financial Times Weekend časopisu Emma Bowkett, istaknuti britanski fotograf George Georgiou, fotografkinja i profesorica na njujorškom International Center of Photography Irina Rozovsky te nagrađivana domaća fotografkinja i snimateljica Ana Opalić. 

Tema natječaja koja će se problematizirati i unutar cjelokupnog festivalskog programa su refleksije, a obuhvaća polje umjetničke dokumentarne fotografije. Refleksije su značajan izvor znanja, spoznaja i razumijevanja sebe i svijeta. Budući da se svijet u kojem živimo danas suočava s ogromnim promjenama koje prate etički i ekonomski izazovi, želimo potaknuti fotografe da se s njima suoče i da o njima promišljaju, odnosno reflektiraju ih putem fotografije. Kako bismo tu kompleksnu temu malo bolje razumjeli, razgovarali smo s Petrom Belc i Marinom Paulenko iz organizacijskog odbora u kojem se Marina bavi koordinacijom i organizacijom cjelokupnog festivala, a Petra programskim segmentima.

Sve je prepuno raznolikih festivala. Što u jednoj tako zgusnutoj ekologiji ljudima, društvu, kulturi znači jedan festival fotografije? 

M: Prije svega, trebamo definirati što to znači festival. Ako se složimo da pod tim terminom podrazumijevamo višednevno događanje koje u sebe uključuje izlagački, edukativni i (uvjetno rečeno) zabavni program koji je primarno namijenjen umrežavanju, razgovorima i razmjeni znanja i iskustava, onda bismo mogli reći da su – što se festivala tiče – oni fotografskog tipa definitivno u manjini. 

Fotografija je na toj festivalskoj razini pomalo zanemarena, a ako se i pojavljuje u sklopu nekog višednevnog događanja, uglavnom se radi samo o pojedinom fotografskom segmentu, odnosno fotografija se pojavljuje kao jedan manji dio šire festivalske teme, ili se kao medij primarno izlaže, ali ne postoji opsežniji usustavljeni pristup fotografiji. 

Jednako tako, voljela bih jasno odvojiti festivalski natječaj od samog festivala. Natječaj je samo jedan segment koji prethodi cjelokupnoj ideji i programu festivala na kojem se izlažu žirirani projekti, ali se unutar godišnje teme fotografijom bavi na nekoliko razina. Orijentirani smo na dokumentarno-konceptualne pristupe shvaćanja teme i želimo prikazati fotografiju koja je umjetniku kao medij sredstvo kojim komunicira i razumije svijet, koje daje značenja sadašnjosti odnosno našoj stvarnosti.

Naš je primarni cilj postaviti fotografiju u samo središte kao zasebnu umjetničku disciplinu jer to ona i jest, prikazati recentnu kako svjetsku tako i domaću produkciju te predstaviti hrvatskoj javnosti međunarodne aktualne autore. U tom smislu, festival fotografije međunarodnog karaktera u Hrvatskoj je prijeko potreban kako bi se formirala kvalitetna domaća scena koja je u stanju komunicirati s onom svjetskom. Već šestu godinu radimo na tome i do ove godine bili smo jedini festival međunarodnog tipa na domaćoj sceni. Jedino bih voljela da što ranije dobijemo i potrebne financijske uvjete za realizaciju istoga jer ova borba u kulturnom segmentu za produkciju ovako velikog projekta kod nas je izrazito teška.

P: Dakle, ne govorimo samo o fotografskim izložbama već i o svim ostalim segmentima koji prate jedan umjetnički medij pri čemu poseban naglasak stavljamo na teorijski, odnosno akademski aspekt, a planiramo se posvetiti i pokretanju jedne male edicije koja bi bila posvećena isključivo teoriji fotografije. Okruženi smo slikama i svakodnevno ih konzumiramo, a čini mi se da još uvijek ne možemo govoriti o visokom stupnju vizualne pismenosti ili shvaćanju da je fotografija također jedan oblik jezika. 

Tu se također postavlja i pitanje financiranja koje je posebno kompleksno s obzirom na to da je fotografija izgurana na margine zbog nedovoljne svijesti o njezinoj važnosti. Nadležne su nas institucije počele prepoznavati, ali to sve je još u fazi izuzetno sramežljivog upoznavanja, pa se na njih, nažalost, ne možemo osloniti. Budući da smo neprofitni i nezavisni festival, sve se temelji na dobroj volji i volonterskom radu, a takvi produkcijski uvjeti često su samo za one s izrazito puno strpljenja, čeličnih živaca i velike ljubavi prema onome što je u središtu njihova interesa. Nažalost, i takva ljubav ima svoj rok trajanja, ali nas potvrde koje dobivamo od stranih autora, festivala i institucija zasada još uvijek ohrabruju da ne posustanemo.     

Gledajući sastav žirija sve izgleda impresivno. Što očekujete od članova te kakav utjecaj takva ekspertiza može imati na razvoj fotografija? Kako se zaštiti od utjecaja relativizma ukusa? 

M: Potrudili smo se i ove godine okupiti raznolik i kompetentan međunarodni žiri. Svaki od članova dolazi iz različitih umjentičko-teorijskih sredina i samim time će kroz svoj nepristran i nezavisan pogled odrediti što će to festival ove godine prikazivati. Očekujemo da će prisutnost ovih autora i teoretičara ukazati na ozbiljnost i sustavnost s kojom se ovom mediju pristupa u svijetu. Naime, treba napomenuti da se u Hrvatskoj tek prije četiri godine otvorila Katedra za fotografiju u sklopu Odsjeka snimanja pri Akademiji dramske umjetnosti, a naša je želja da se otvori i Odsjek koji bi u potpunosti bio posvećen ovom mediju. U tom smislu, ovo je prilika za domaće autore koji nisu imali mogućnosti boraviti negdje u inozemstvu da dobiju jedan akademski i izrazito stručan osvrt na svoj rad i umjetnička promišljanja.

P: Relativizam ukusa osjetljiva je tema, pogotovo u malim sredinama poput ove naše i možemo se samo nadati da će ekspertiza koju spominješ doprinijeti bušenju balona samodostatnosti u kojemu često zadrijemamo. Tu se sada radi o jednom širem problemu koji se ne odnosi samo na fotografiju, no, naravno, tim je teže ako uzmemo u obzir da prije svega trebamo dovesti ovaj umjetnički medij na razinu na kojoj bi bio ravnopravan s ostalima. Organ Vida ove se godine održava po šesti put tako da doista nastojimo kontinuirano obrazovati javnost, pa smo ove godine uz same umjetnike koji su radili za Magnum odnosno izlagali u MOMI - George Georgiou i Kent Klich - pozvali i dvije profesorice s međunarodnih obrazovnih institucija (Corinne Noordenbos s Royal Academy of Arts u Den Haagu, i Irine Rozovsky s njujorškog International Centre of Photography). Uz njih, pozvali smo i Emmu Bowkett (diplomirala je na londonskom sveučilištu Golsdmiths s master tezom o slici i komunikaciji), urednicu fotografije u Financial Times Weekend Editionu koja pokriva i jedno komercijalnije polje na kojemu se istovremeno njeguje određeni standard. Tu je, dakako, i domaća autorica Ana Opalić, koja je pokrenula prvu mrežnu stranicu posvećenu suvremenoj hrvatskoj fotografiji i kontinuirano je prisutna na domaćoj fotografskoj sceni. Uzevši sve ovo u obzir, čini mi se da smo pokrili sva moguća polja na kojima se fotografija proizvodi, plasira i na kojoj se o njoj diskutira. Vidjet ćemo koliko će to odjeka imati na domaćoj sceni. Što se pak samog ukusa tiče, u svjetlu Bourdieuovih teorija i suvremene neuroestetike to je vrlo diskutabilan koncept, a estetika je sama odavno svrgnuta s trona važnosti u polju suvremene umjetnosti, no o tome možemo nekim drugim povodom.

Što očekujete od domaćih autora? Kakav interes i motivi leže iza sudjelovanja? 

M: Očekujemo veliki interes i sudjelovanje u festivalu i njegovom programu te posjećenost predavanja i radionica. Treba istaknuti i pregled portfolia licem u lice s jednim od stručnjaka, što mi se osobno čini izuzetno korisnim pogotovo sada kada imamo kvalitetna strana i domaća gostujuća imena. Kako sam ranije spomenula, festivalu prethodi veliki međunarodni natječaj na glavnu festivalsku temu, a trenutno je u tijeku natječaj Refleksije koji će trajati do sredine svibnja. I tu ponovno očekujemo veliki broj prijava.

P: Što se motiva tiče, nadamo se da će fotografima, pogotovo domaćima, biti zanimljivo dobiti povratnu informaciju u vezi sa svojim radom, prvenstveno na pregledima portfolia, i vidjeti što je novo u svijetu umjetničke i dokumentarne fotografije. Tu su i predavanja te diskusijski paneli, pa se nadamo i uzbudljivim raspravama, ali i druženja koja se mogu iskoristiti za već ranije spomenutu razmjenu iskustava, znanja i ostvarivanja kontakata. Usto, budući da je festivalski naglasak na dokumentarnoj fotografiji, željeli bismo Organ Vida uspostaviti kao prostor povezivanja "fotografije umjetnika" i "fotografije fotografa", njegujući pritom tu razlikovnu crtu koja se danas smatra prevladanom. Fotografija doista jest "prijenosnik misaonih operacija", kako to ističe Ješa Denegri, međutim zanima nas polje u kojemu se preklapa onaj bresonovski odlučujući trenutak s društvenim angažmanom, odnosno potrebom i mogućnošću da se i medij fotografije koristi kao jezik dijagnoze i kritike postojećeg društvenog stanja.  

Tema festivala su Refleksije, a njen opis je izrazito filozofičan, prožet filozofskim rječnikom... To me navodi na pitanje - postoji li u Hrvatskoj i na kojoj razini razvijena filozofija fotografije?

P: Koliko mi je poznato, filozofijom fotografije do sada se, izuzev Ane Peraice koja je 2010. godine doktorirala na Odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Rijeci s temom “Fotografija kao dokaz”, nitko nije ozbiljnije akademski bavio. Sandra Vitaljić doktorirala je iste godine na praškoj FAMU iz područja povijesti i teorije fotografije, i to su zasad, koliko znam, jedina dva doktorata s polja fotografije u Hrvatskoj. Uz njih, tu su još i Jelena Blagović i Iva Prosoli, koje su svoje buduće doktorate posvetile ovom mediju, a na teorijskoj se razini uz njih fotografijom još bave Leonida Kovač, Sandra Križić Roban, Marina Viculin, Želimir Koščević, Tihomir Milovac, Leila Topić...

Svoj studij filozofije također sam završila temom "Filozofija fotografije" pa tako vjerujem da postoji još autora koji se na filozofskoj razini bave ovim medijem, a za koje sama nažalost ne znam. Uputila bih svakako i na Centar za vizualne studije - http://www.vizualni-studiji.com/, koji se doduše primarno bave poljem vizualnog, ali i njihove su publikacije dobar početak za svakoga tko je zainteresiran za filozofiju fotografije. Međutim ova filozofska disciplina nije ni u svjetskim razmjerima pretjerano razvijena, odnosno zastupljena, no tu sada opet ulazimo u jedno šire problemsko polje odnosa Teorije i filozofije, što je ponovno tema za neke druge razgovore.