I ain't no physikist, but I knows what matters.

-- Popeye

Postoje dva teksta (ma postoji ih zapravo više, ali eto, danas su dva) koje svatko, kao neku maturu, tko ulazi u svijet javnog mišljenja (a slijedeći jedan od ta dva teksta, moramo naglasiti da je svako mišljenje javno, no o tom potom) mora pročitati i nositi kao teret na dnu želuca ukoliko želi misliti, što znači da mora misliti javno, što znači da mora misliti s teretom, jer misliti bez tereta nije misliti (i svatko tko misli nevino, ne misli).

To nije zato jer su to najbolji tekstovi povijesti misli, iako su među najboljima, niti zato jer su najrelevantniji, iako su među najrelevantnijima, već zato jer su, svom njihovom iskazivanju suprotnog usprkos (a još je uvijek znak najviše ljubavi prema onoj-koja-najljepše-misli izdaja), reprezentativni dokumenti o doktrini na dnu pregovora ako je pregovor ime konstruktivnog konflikta javnih mišljenja.

Jedno je sigurno: neograničeni rad slobode ime je tog grada u koji želimo doći.

Prvi, o kojem neću ovdje više reć niti riječ, ali o kojem mislim da uvijek govorim, je "O izvoru umjetničkog djela" Martina Heideggera. Drugi, o čijoj tvrdnji nastaje ovaj tekst, je "Što je prosvjetiteljstvo?" Michela Foucaulta. Sada – ta su imena nekako poznata do prozirnosti, pa možda bi bilo bolje da ih nisam spominjao. Ali, exercise some epoche, i suzdržite se od znanja: to je uvijek dobar savjet. U ovom kratkom tekstiću (i to nije višak umanjivanja, kako bi to voljeli oni što misle da je jezik ceteris paribus, a ceteris paribus je u tom slučaju nekako često, svom suzdržavanju od vulgarnosti unatoč, ipak, body national, makar i najudaljeniji, makar i horizont čiji obrisi utječu na djelovanje tako beznadno malo) neću ulaziti u ništa u ostatku Michelovog teksta, niti ću polemizirati s njegovim iznimno relevantnim metodološkim projektom [:)], već me zanima samo jedna tvrdnja u tom tekstu, tvrdnja čiji ću kontekst ovdje potpuno izostaviti. Tvrdnja je sljedeća:

Kritičko je pitanje danas, kaže Foucault tada, prepoznati koje povijesne kontingencije su oblikovale naš (sic) govor, a ne koje su ga transcendetalne sheme učinile mogućim uopće. Dakle, što je ono u govoru kontingentno, a ne što je ono u govoru nužno. "I ta će kritika biti genealoška u smislu da iz oblika onoga što jesmo neće izvoditi ono što nam je moguće činiti ili spoznati; nego će iz slučajnosti koja nas je učinila onim što jesmo izdvojiti mogućnosti da ne budemo ono što jesmo, činimo i mislimo. Ona ne nastoji omogućiti metafiziku koja je konačno postala znanost; ona nastoji pokrenuti koliko je moguće dalje i šire, neograničeni rad slobode." Noble thought if there was ever any. I kažem to bez ironije. To je plemenita misao. Plemenita, kao ono za što se vrijedi boriti, baš tako, vulgarno, boriti. Plemenita upravo kao modernitet. Ali za to ćete morati pročitati Michelov tekst.

Robin Williams i Shelley Duvall: I Yam What I Yam (preuzeto s YouTube)

Jedno je sigurno: neograničeni rad slobode ime je tog grada u koji želimo doći. To ime zavodljivo jasno definira nedefinirljivu prirodu odnosa unutar kojih želimo stajati.

Povijest (dakle, granicu) nam je danas gledati kao materiju stvorenu od izmutirane nakupine formi.

Drugo nije sigurno. Jer nešto nije dovoljno. Jer nešto nije dovoljno danas. A kritičko je pitanje uvijek kritičko pitanje danas. ("Granica je uvijek granica danas", sikće Dambala kroz vatru.) Jer danas ništa u znanju povijesti ne govori o našoj slobodi. Neznanje povijesti govori o našem zatočeništvu, svakako, i nekome je posao znati što je oblikovalo to odakle govorimo, i uvijek će biti posla u tom spekulativnom odjelu. To su velike, bitne, i uvijek iznova nove stvari. Ali – ne pričamo o općenitoj dobrosti tog specifičnog pitanja – pričamo o kritičkom pitanju danas – pričamo o imenu rada na granici. Kritičko je pitanje danas:

Što u tim stvarima koje su oblikovale odakle govorimo nije oblikovalo odakle govorimo? Ako želimo autonomiju (a baš je ta nemoguća i prljava riječ ono što najljepše imenuje neograničeni rad slobode kao prazni singularitet javnog mišljenja koji je ono što govori), a želimo je odbacivanjem onoga što je oblikovalo odakle govorimo kako bismo tek mogli početi govoriti (a to je ime punoljetnosti), što će reći – ako tražimo autonomiju od stvari koje su oblikovale odakle govorimo (to je temeljna perverzija autonomije, što biva tražena i dana) – tada moramo dati autonomiju tim stvarima. Naime, povijest ne samo da nije tu zato da bismo mi bili oblikovani, već su problemi bitno ontološkiji od toga, a time je njihov potencijal za oslobađanje univerzalniji (da, znam da i o tome moramo pričati): povijest (dakle, granicu) nam je danas gledati kao materiju stvorenu od izmutirane nakupine formi. (Sokratova obrana početak je stare filozofije separacije. Nova filozofija počinje Popajevom obranom. Ona glasi: "I yam what I yam what I yam what I yam...") Stvari su beznadno radikalne. Nehta je na vratima. Kuća je crna.

Fotografije: 'Popeye The Sailor' - 1933

Tagovi: Filozofija