Vidjela sam ljubičice u travi početkom marta, nagužvane i prosute po ogoljenoj zemlji, i to mi se učinilo nepravednim, kao da nema smisla da se proljeće javlja tako jednostavno, ako još nije pao onaj snijeg po topljenju kojeg prepoznajem pravo na sljedeći dio godine. Već dugo vjerujem da sam literatura koju čitam, ne zato jer prenosim život u čitanje ili čitanje u život, nego jer po onome što čitam moje misli mijenjaju svoj ritam i tako stvaraju drugačije kompozicije poznatog.

Žene su plahte i različite gaze koje su se tada koristile u onim danima u mjesecu, ostavljale rasprostrte po livadama preko noći, da bi vlaga zraka i jutarnja rosa isprale ono što bi inače satima morale prati.

Ritam kojem se priklanjam trenutno nazvat ću mirnoća stvari. Možemo ga zamisliti kao okrugli stol sa staklenom opnom i vazom suhog cvijeća na koje se taloži prašina koja u svom padu diktira doba dana. Prihvatimo li ovaj opis kao načelo, krenut ćemo od toga postoji određena igra povjerenja prisutna u čitanju fikcije, takva da se u njoj ne gubi načelo laži, jer znamo da smo izvan, niti načelo pristajanja, jer znamo da smo unutra.

Sada kad je to rečeno, dodat ću još i to kako gubljenje želje za velikom pričom, ne znači da se ne divimo veličini malih jer one, ako smo zavedeni pripovjedačem, ako nam je njegov glas prirodan čak i dok sve u tekstu ističe svoju artificijelnost, mogu biti grandiozne.

U priči najviše volim slike, male potke koje grade pripovijedanje, a same su dostatne da nad njima promišljamo čak i dok nismo nad knjigom. Radi se o onim konstelacijama pripovijedanog koje nam nameću svoju topografiju, koje stvaraju vizualno iskustvo toliko snažno da je teško ukrotiti teoriju koja ih pokušava učiniti poroznima, ali u koja u tome ne uspijeva i stoga ostaje prisutna kao motrište bez oslonca, tla koje bi dopustilo horizontu da postane horizont. Ljubičice u martu nisu takva slika, iako su me navele na razmišljanje o proljetnoj slici koja mi je ispripovijedana i nad kojom rado zapinjem čitajući, onda kada u privatnoj riznici sjećanja tražim ekvivalent onome što mi je rekao tuđi tekst. Kako bi slika bila slika, onakva o kakvoj govorim, ona mora imati svoj okvir ne zato jer je potrebno da čini cjelinu, već da bi se naglasila kao komadić i da bi nam tada postalo jasno kako je zanimljiva sama po sebi.

Ritam kojem se priklanjam trenutno nazvat ću mirnoća stvari

Moja se nona (rado bih je zvala bakom da ujednačim svoj govor, ali reći joj bilo što drugo osim nona toliko mi je neprirodno da bih imala osjećaj da joj, pišući ovo, mijenjam morfologiju lica i činim je strancem kojem nije mjesto u mojoj slici), zaljubila s četrnaest godina u čovjeka koji će joj postati muž, dakle moj nono. Nonu poznajem kao autoritet, nonota kao distanciranu osobu kojoj su riječi strane, nekoga tko pokazuje osjećaje samo kad je ono što voli odsutno, nekoga tko govori samo onda kada ne postoji način da se drugačije izrazi misao koja bi se mogla dovoljno jasno artikulirati mumljanjem ili pokretom ruke.

Kako su se zaljubili i koja je uopće njegova priča nije mi poznato, ali mislim da nešto mogu reći o kontekstu, nečemu što je bilo dio njihovih sastajanja i što sada vrlo vjerojatno promatram iz perspektive one povijesti koja postoji isključivo u mojoj glavi i koja se s vremenom oblikovala tako da sam njezinim protagonistima oduzela pravo da je verificiraju, jednostavno zato što mi se točno ovakva sviđa.

Ako sam dobro izračunala, godina o kojoj govorim trebala bi biti 1947., iako godina kao takva uopće nije ni bitna, jer se ovo moglo dogoditi i nešto kasnije. Bitno je zapravo to da u to vrijeme većina Klane kakvom je ja poznajem, nije postojala. Cesta, koja se tek na rijetkim mjestima grana, bila je nešto između bolje utabanog puta i makadama i jednako vrludala centrom, koliko i prema šumi i dvorištima. Oni koji su u večernje sate izlazili iz kuće, koristili su prečace koji bi ih lutajući najčudnijim pravcima mogli dovesti do odredišta.

Nona je na ples nosila dva para cipela; cipele koje su trpile makadam i svečane cipele u kojima je mogla plesati, a kako su u modi bile male torbice u koje nije stalo više od ruža i pudera, prve cipele je, kao i ostatak seoskih djevojaka, ostavljala u žbunju kraj zadnjeg zavoja prije kino-sale u kojoj se održavao ples. Da je kojim slučajem neki stranac prošao tim putem, umjesto općom radosti, te bi hrpe opanaka, odrapanih i istrošenih cipela skrivenih u grmlju, smatrao znakom propasti, ostacima grozne nesreće, no kako onuda ionako nisu prolazili stranci, nitko vjerojatno nije svjedočio malom groblju ljudskih cipela koje je postojalo samo vikendom i to tek nekoliko sati trajanja plesa, nakon kojih bi djevojke, poput Pepeljugi, skinule ulaštenu obuću koju su im mahom slale dobre vile, tete iz Amerike i Kanade, i obule one iste, blatom zamazane i neugledne, seljankine cipele (Heidegger ih razumije).

Kad je ples završio iz kino-sale izlazili su parovi, koji su u pokušaju jedinog osamljenog, istinski intimnog trenutka u cijelom tjednu, dio zajedničkog puta pokušavali odužiti, iako se znalo u koje se vrijeme pristojne djevojke vraćaju kući i što selo misli o djevojkama koje nisu prekoračile kućni prag do tog trenutka. U bijegu od povratka, umjesto prečaca, parovi su sada tražili neosvijetljene kutke u kojima će moći neopaženo izmijeniti neku nježnost, a budući da je to podrazumijevalo da se odmaknu od glavne ceste, najčešće su birali puteljke koji su činili granicu njiva i šuma.

Kako vodovoda još nije bilo i korištenje je vode ovisilo o šternama, žene su plahte i različite gaze koje su se tada koristile u onim danima u mjesecu, ostavljale rasprostrte po livadama preko noći, da bi vlaga zraka i jutarnja rosa isprale ono što bi inače satima morale prati.

I sad dolazim do svoje slike, tako krhke i neobične, tako nezamislive u današnje doba: nono i nona, oboje vrlo mladi, on u odijelu, ona u svečanoj haljini, šeću po livadi držeći se za ruke pod bijelim mjesečevim svjetlom, okruženi krvavim plahtama. Vidim ih kao simbol proljeća, prave ljubičice u martu, taj par koji na ranom početku svog zajedničkog života zaneseno hoda, a ni ne primjećuje kako je sve oko njih dijalektika plodnosti i nemogućnosti plodnog, znak da sve istovremeno pupa i miruje u trenutku u kojem su zvijezde jednako sjajne kao i kapljice vode i krvi na plahtama. Zamišljam da se nona smije, da se odupire želji da se ona i nono zapetljaju tijelima ležeći na livadi, da on propituje granice žudnje i nevinosti, zamišljam da se vole točno na onom mjestu gdje je Zemlja postala ženom.

Fotografije: Wikimedia Commons