Zapisala je 1900. godine Vera pl. Popovich u spomenar Grete Schauff, jedan od nastarijih predmeta prikupljenih u Muzeju djetinjstva koji upravo nastaje. Greta Schauff iste godine piše i dnevnik koji također, posredstvom njene obitelji, pronalazi svoj put do Muzeja. Početkom 20. stoljeća ona pohađa zagrebački licej za djevojke, u spomenaru skuplja posvete svojih školskih kolegica dok u dnevnik bilježi neke događaje iz života kako bi ih podijelila s najboljom prijateljicom Marom od koje je u tom periodu razdvojena.

Lutkice od celuloida 

Spomenari su sve donedavno bili nezaobilazni dio djetinjstva i đačkih dana i smatraju se dijelom subkulture djece i mladih. Pojavljuju se već u 16. stoljeću kao knjižice plemkinja u koje su pjesnici ili mislioci bilježili svoje ime zajedno s pokojim stihom, aforizmom ili crtežom. Širenjem obrazovanja forma spomenara postaje iznimno popularna, autorske pjesme i aforizmi postaju anonimni i kolektivni te se prenose s generacije na generaciju. Jezik i sadržaj spomenarskih tekstova, svečan, sentimentalan i pomalo patetičan, ukazuje na osnovnu funkciju spomenara kao mjesta čuvanja uspomena na školske kolege i prijatelje iz djetinjstva, ali i mjesta njegovanja kulta prijateljstva.

Kako bismo upotpunili priču o Greti Schauff, spomenut ćemo i njenu lutkicu s početka 20. stoljeća, izrađenu od celuloida, materijala koji je u potpunosti promijenio industriju igračaka i lutaka. Izumljen 1870-tih kao prvi od termolastičnih polimera, podatan za oblikovanje i jeftin, do početka 20. stoljeća gotovo je u potpunosti zamijenio dotadašnje materijale za izradu lutki, redom iznimno krhke i osjetljive poput porculana, kaširani papir (tzv. papir-maše)ili voska. Celuloidne lutke sredinom 20. stoljeća zamjenjuju lutke od PVC-a, od kojih je svakako najpoznatija lutka Barbie. Od svoje pojave 1959. godine pa sve do danas lutka Barbie čini nezaobilazni dio djetinjstva svake djevojčice, no čitavo to vrijeme ujedno je predmet brojnih kontroverzi, tužbi i parodija.

Najveći kauboj Škrljeva 

Godine 1953. Grete Schauff umirovljena je liječnica koja s vremena na vrijeme baci pogled na svoj spomenar iz školskih dana, dok je Vladimir Strah u dobi od 3 godine najveći kauboj Škrljeva. Na opće oduševljenje čitavog mjesta on se njiše na konjiću koji mu majčin stric šalje iz Amerike. Drven, presvučen životinjskom kožom i grivom te opremljen kožnim samarom i ularom, konjić je načinjen po tada posljednjoj modi američke proizvodnje igračaka i predstavlja potpuno čuđenje na Škrljevu. No, brinuo je stric i za izgled malog jahača pa mu pored konjića šalje i mornarsku opravu te prave kaubojske čizmice s mamuzama. Vladimir Strah dan-danas sjeća se ushita i osjećaja važnosti koje mu je njihanje na konjiću pričinjalo, dok njegovim prijateljima vremenski odmak od 60 godina nije pomogao da se konjića prisjećaju bez zavisti. Kada se nije koristio za igru, konjić je imao počasno mjesto na odmorištu kućnih stepenica, gdje su mu se svi ukućani, ali i gosti mogli diviti. Dobar je to primjer kako igračke, pogotovo one luksuznije ili dopremljene iz dalekih krajeva, nerijetko postaju ukras u kući te statusni simboli vlasnika. Sjetimo se samo lutki u raskošnim haljinama koje su krasile djevojačke krevete i divane.

Slika 5
Slika 4
Slika 3
Slika 2
Slika 1

Među lutke na dekoriranim krevetima znao je zalutati i pokoji plišani medo. Najstariji plišani medvjedići prikupljeni u Muzeju djetinjstva datiraju iz 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Ivana Vučetić svog prvog medu dobiva na poklon od oca 1967. godine, dok Alen svog medu dobiva 1965., u dobi od 3 i pol godine, kao poklon dobrodošlice nakon operacije krajnika i povratka iz bolnice.

Plišani medo počinje se proizvoditi gotovo istovremeno (1902./1903.) u dvjema manufakturnim radionicama na dva različita kontinenta, Americi (Morris and Rose Michtom) i Europi (Richard Steiff u Njemačkoj). Popularnost je stekao u Americi nakon anegdote s predsjednikom Theodoreom Rooseveltom, koji je u lovu poštedio mladunče medvjeda. Od tada plišani medo u Americi nosi njegovo ime - Teddy bear.

Svoj put do Muzeja djetinjstva pronašle su i tzv. Richterove kamene kocke (ili Richters Anker-Steinbaukästen u originalu) proizvedene 1902. godine u njemačkom Rudolstadtu. Patentirali su ih 1875. godine Otto i Gustav Lilienthal, a 1880. godine prodali su ih velikom njemačkom industrijalcu Friedrich Ad. Richteru, koji ih je, za to vrijeme neobično agresivnim oglašavanjem, učinio iznimno popularnima. Riječ je o prvom dječjem setu za konstrukciju koji se sastoji od većeg broja geometrijskih kamenih dijelova za slaganje različitih arhitektonskih oblika (utvrda, kula, crkvi, mostova...). Edukativna vrijednost Richterovih kockica, koje potiču kreativnu misao u djece, ali i užitak igranja, rezultirala je čitavim nizom setova za konstrukciju koji se pojavljuju u 20. stoljeću, od kojih su nama najpoznatije lego-kockice ili jugoslavenski Konstruktor, Elektro-pionir i sl.

U lietu preko Hrvatske 

Svaka igra i igračka nose biljeg vremena i mjesta u okviru kojih su nastale. Većinom je utjecaj vremena čitljiv posredno, po specifičnom grafičkom oblikovanju, dostupnim tehnološkim dosezima, odjeći, jeziku i sl., no ponekad nam se to prošlo vrijeme obraća puno direktnije. Vesna Izaković kao djevojčica 1942. godine živjela je u Zagrebu, u tada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a igrala se, među ostalim, i društvenom igrom U lietu preko Hrvatske. Primjer je to igre koja se javlja kao produkt jednog režima te se njome primarno nastoji djecu i mlade educirati o novoj državnoj geografiji i pravopisu (u lietu umjesto u letu), a tek potom i zabaviti.

Među starijim artefaktima prikupljenim u Muzeju djetinjstva za kraj ističemo i mini kolekcijudrvenih dječjih kolica koja potječu iz sredine 20. stoljeća, a donacija su Bojane Peko.

Kolica su proizvedena u slovenskoj tvornici Elan, a u sjećanje prizivaju prizore toliko često zabilježene u obiteljskim fotoalbumima - ponosne majke koje po prvi put sa svojim bebama izlaze u šetnju. Kolica su nezaobilazan dio rituala kojim se dijete predstavlja široj zajednici i prvo su od niza prijevoznih sredstava kojima se čovjek kreće po ovom svijetu.

Njima ujedno završavamo ovu kraću „šetnju“ zasad najstarijim predmetima prikupljenim u Muzeju djetinjstva. Naglašavam zasad, jer akcija prikupljanja traje i dalje te svatko može s nama podijeliti drag mu predmet, fotografiju ili uspomenu iz djetinjstva.