Početkom 90-ih godina 20. stoljeća unutar svjetskih akademskih krugova prepoznata je potreba da se proučavanju djece pristupi holistički, kao autonomnoj generacijskoj i sociokulturnoj klasi, kao svojevrsnom „dječjem narodu“, razumijevanju kojeg doprinijeti može jedino interdisciplinarnost društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti, ali i umjetnosti, medicine i prava.

Ujedno se prepoznalo da se u djetinjstvu odvijaju dva bitno različita procesa. Prvi se odnosi na međugeneracijsko posredovanje kulture, djeca od starijih generacija usvajaju kulturu i oblike ponašanja karakteristične za određenu zajednicu pa je tu riječ o kulturi odraslih koja je namijenjena djeci poput npr. dječje književnosti ili igračaka. Drugi proces odnosi se na pojave, poput dječjih igara, čiji su stvaraoci, posrednici i prenosioci isključivo djeca i koje predstavljaju dio dječjeg folklora, dječje tradicije ili dječje subkulture.

Svi navedeni procesi podložni su promjenama u vremenu i prostoru i nužno ih je sagledati kao dio širih (danas globalnih) društveno-kulturnih, ali i ekonomskih pojava. Primjerice, dobar dio stvaralaštva odraslih namijenjenog djeci danas više nije u funciji posredovanja kulture, već stvaranja profita. Djeca i njihovo djetinjstvo postali su bitna uzdanica konzumerizma.

Muzej djetinjstva trebao bi dotaći sve aspekte „dječjeg naroda“ i njihova djetinjstva interpretacijom i prezentacijom materijalne i nematerijalne baštine djetinjstva. I dok skupljanje materijalne baštine zahtijeva širok odaziv građanstva koje će donirati svoje predmete iz djetinjstva (udruga kao osnivač muzeja nema sredstava za otkupe građe) te prostor za njihovo izlaganje, nematerijalna baština znatno je zahvalnija - zahtijeva interes i vrijeme istraživača koji će zabilježiti kazivanja što većeg broja kazivača. Vodeći se pretpostavkom da svačije iskustvo djetinjstva doprinosi proučavanoj temi, Muzej će uvesti jednu novinu - predmete i sjećanja kao njihove nematerijalne ekvivalente skupljat će neselektivno, odnosno bez vrijednosnih kriterija.

Presudan će biti njihov dokumentarni potencijal pa se, u muzeološkom smislu, težište s predmeta pomiče na dječje iskustvo njegova korištenja, odnosno s označitelja na označeno. Predviđa se i pokretanje kampanje koja bi među različitim generacijama poticala pričanje o djetinjstvu i bilježenje (zapisivanje, snimanje) sjećanja iz tog perioda. Suvremeni razvoj tehnologije i njena sve veća dostupnost omogućuje gotovo svakome da kamerom na svom mobitelu djeluje kao aktivni čuvar tog dijela baštine. Kampanja bi rezultirala stvaranjem jedinstvenog digitalnog repozitorija čije bi mogućnosti korištenja, istraživanja i prezentiranja bile zaista neograničene.

Sustavnom organizacijom predavanja, konferencija i tečajeva Muzej će ujedno funkcionirati kao mjesto informiranja i edukacije šire javnosti o svim fenomenima vezanim uz djecu i djetinjstvo. Djelovao bi kao kohezivni element raznovrsnih disciplina i djelatnosti koje djeci prilaze iz fundamentalno drugačijih polazišta pa su im do sada mjesto susreta, ali i potreba za istim, bili prilično ograničeni.

I na kraju, Muzej će najveću pažnju usmjeriti organizaciji jedinstvenog programa namijenjenog djeci. Prilagođene izložbe, predstave, koncerti, tečajevi, radionice i igraonice realizirani uz suradnju stručnjaka i uvijek pod okriljem umjetnosti nastojat će djeci osigurati edukaciju kroz igru te nezaboravne trenutke vrijedne prisjećanja u budućnosti.