O knjizi će govoriti urednica portala Booksa.hr Ivana Dražić, novinarka Karmela Devčić te autorica Janja Vidmar.

Susret je organiziran u suradnji s Nakladom Ljevak.

Prijave se primaju putem obrasca ovdje.

Čitanje ove knjige je poput hodanja. Hodamo kako bismo svoj život vidjeli s distance. – Saša Pavček

Bio sam uvjeren da nikad neću hodočastiti u Santiago de Compostela, unatoč tomu što su me tu i tamo nagovarali, a onamo su po nadahnuće išli i Ernest Hemingway, Paulo Coelho, Shirley MacLaine i Martin Sheen. No s Janjom Vidmar i njezinim književnim junacima sad sam ipak prošao Putom svetog Jakova. ‘I mala stopala su stvorena za velike korake’, kaže ona. Čuo sam je i na kraju se moram složiti s njom. Knjiga dokazuje da se život pedesetogodišnjakinje koja tijekom dugotrajnog pješačenja želi razmisliti o svojoj sudbini može opisati i bez ironije.” – Feri Lainšček

Četrdesetdevetogodišnja Alenka nekada je bila perspektivna mlada sportašica, u sretnoj vezi, ponekad i previše svjesna sebe i svijeta oko sebe. No onda je jedan tragični događaj izokrenuo sve… Svijet se suzio na veličinu tijesne odjeće i počeo ju je sve više stezati. Strah od gubitka. Strah od života. trah od gubitka života. I tako trideset godina. Sve dok je nova životna nedaća – sestrina teška dijagnoza – ne prodrma i opet ne baci u žrvanj života, ali ovaj put je to posljednja prilika.

Ni koraka više Janje Vidmar, jedne od najomiljenijih i najčitanijih suvremenih slovenskih književnica, priča je o jednom životu, jednoj sudbini, o življenju punim plućima umjesto odrađivanja, o prepuštanju drugima da nas uče i da od nas uče, o istinskom življenju kao putu, o ljubavi kao pokretaču umjesto pukog balzamiranja i pravljenja mita… o svjetski poznatom hodočasničkom El Caminu, Putu sv. Jakova, koji je obilježio i živote mnogih u Hrvatskoj. Roman je u Sloveniji u više navrata rasprodan, a autorica već piše završnu knjigu trilogije.

Iz kritike:

Roman Janje Vidmar Ni koraka više nije samo jedinstveni putopis o krajoliku i pojedinim predjelima. On je istovremeno i opis čovjekova duhovnog krajolika, slika čovjeka koji prolazi kroz različita psihička stanja kako bi ponovno osjetio volju za životom i ljubavlju. Kako bi u sebi osjetio živost i probudio ljudskost u svom najprimarnijem obliku. – Miša Gams, iz emisije S književnog tržišta
Čitanje ove knjige je poput hodanja. Hodamo kako bismo svoj život vidjeli s distance. Hodamo kako bismo oprostili sami sebi. Hodamo kako bismo se udaljili od teške prošlosti, od smrti voljenih. Žuljevi na nogama polako oduzimaju duhovnu bol i put nas vraća kući: u dvojinu, u blizinu, sebi. Izliječena duša zove nas u puni život, u lakši korak. – Saša Pavček

Iz knjige:

Jezero ih je upijalo u sebe kao da su se njih dvoje od čamca na vesla odgurnuli daleko preko ruba svijeta. Zastrla ih je golema dubina mutne zelenkaste vode. Klizave stijene bile su obrasle algama i jezerskom travom među kojima su klizili rojevi sićušnih slatkovodnih riba. Podvodni svijet prigušio je sunčevo svjetlo u meki raspršeni sjaj. Otvorila je oči nogu zarobljenih u izvrnutoj ljusci. Ispod sebe je u daljini uočila muljevito dno. Dodir vode osjetila je poput oštrice britve. Bilo je hladno. Toliko hladno da joj je čitavo tijelo halapljivo grabilo zrak. Ispustila je dio daha, a pred njom je zaplesao roj zračnih mjehurića. Nekoliko je nepovezanih trenutaka kao oduzeta zurila u krmu i vesla iznad sebe. Gumena loptica na pramcu nježno se ljuljuškala. Što se dogodilo? Iz ukočenosti ju je iščupao tek trzaj i bubnjanje u potiljku. Uhvatila ju je panika. Sjetila se da u slatkoj vodi smrt nastupa brže zato što prekomjerno oslobađanje kalija dovodi do poremećaja srčanog ritma. Nastojala se sjetiti uputa kako držati glavu, kako okrenuti čamac, svega što ju je trener Berden naučio. Voda joj se činila sve gušćom. Poput juhe. Grč je onda ipak popustio. Ovaj put joj je to što ima mala stopala bila prednost. Grozničavo je lupala njima sve dok ih nije izvukla iz nogara s oblijepljenim cipelama. Kosa joj se nježno zibala oko lica, mjehurići su joj klokotali oko ušiju. Okrenula se prema njemu. Njegove su oči bile široko otvorene, lice mu je bilo bijelo poput ribljeg trbuha. Voda je razdirala curak krvi kako se pojavljivao iz rane na njegovoj sljepoočnici. Vjerojatno je negdje udario glavom. Užas mu je unakazio lice i utisnuo novi zemljovid crta. Tijelo mu se trzalo, rukama je posezao za njom.

Janja Vidmar, autorica i scenaristica, priznata u domovini i inozemstvu, prevođena na brojne jezike, jedna je od najčitanijih suvremenih slovenskih književnica. Studirala je u Ljubljani, a potom je na Pedagoškom fakultetu u Mariboru diplomirala s temom iz književnosti za mlade. Po obrazovanju je profesorica slovenskog jezika i pedagoginja. Napisala je više od 40 djela za djecu i mlade, među kojima se ističu socijalno psihološka proza i izuzetno zapaženi kriminalistički romani. Dobitnica je praktički svih nagrada za književnost za mlade u Sloveniji. U Hrvatskoj su joj objavljena tri romana za mlade: Bucka (2006.), o borbi mlade djevojke s anoreksijom uz izrazito majčino nerazumijevanje, Kebarie (2013.), o tome kako romska djevojčica koja kreće u školu vidi svoje vršnjake, a kako oni vide nju, i Pink (2014.), o odrastanju u Jugoslaviji sa svim materijalnim i duhovnim stereotipima onog vremena. Autorica je za Kebarie dobila Zlatnu krušku, nagradu za kvalitetnu literaturu za djecu i mladež koju dodjeljuje Gradska knjižnica Ljubljana, te Desetnicu, slovensku literarnu nagradu za dječju književnost i književnost za mlade, dok je za Pink dobila Večernicu, nagradu za najbolje slovensko djelo napisano za mlade 2008. godine. Osim knjiga piše i scenarije za emisije za djecu, a napisala je i scenarij za slovenski cjelovečernji film Blues za Saru 1997. U posljednje se vrijeme sve više posvetila pisanju za odrasle. Tako je u suautorstvu s Borisom Grivićem napisala ratni roman Treća mogućnost, a nedavno joj je objavljena društvena satira Naš Tone ne tone. Roman Ni koraka više njezino je najzrelije i najpromišljenije djelo dosada.