Ili možda vama jest? Smatraju li književni kritičari vaše omiljene naslove šundom? Gledaju li vas knjižničari s manje oduševljenja dok vam zadužuju novi ljubić koji potom spremate u neprozirnu vrećicu da ga ne bi vidio netko u autobusu? Ili ste među ljudima koji čiste savjesti priznaju da se stvari koje vam se redovito nađu na noćnom ormariću mogu, doista, smatrati šundom, pa što?

Što šund uopće znači? Da pitate pet knjižničara, dobili biste pet odgovora. (Moj je, primjerice: "Uopće me ne zanima što je, bitno je da se čita.") Za razliku od sveopćeg dojma, među knjižničarima se ne kriju samo kroatisti i književni kritičari koji bi vam na to pitanje mogli dati konkretniji odgovor – stižemo iz najrazličitijih zamislivih struka i smjerova. Neki od nas godinama se uspješno odupiru mišljenju većine stručnjaka iz kulture, bezbrižno korisnicima preporučujući Jennifer Crusie ili, mlađima, naslove poput R. L. Stinea. Pripadnici su to struje koja tvrdi da je put do strastvenog čitatelja popločen najboljim namjerama, ako treba i pokojim šundom.

Šund dolazi u svim bojama i oblicima, ali prepoznaje se na kilometar – prvenstveno po zbilja atraktivnim naslovnicama, onima koje vas natjeraju da knjigu podignete sa stola i okrenete na stražnju stranu i kratki sažetak, iako već osjećate je li to ili nije knjiga za vas. Šund se prodaje, a ono što se prodaje zna se i prodavati – pa i po najboljim dizajnerima hit-naslovnica, šarenim slovima naslova i slično.

Pakleni dječji šund uključuje R. L. Stinea, Paulinu P (i nastavke), razne Princeze i ine romančiće u višemilijunskim nakladama. Tinejdžerski šunderaj može se naći u redovima Sumraka, Tračerice, raznih pokušaja vampira i vila, te u bilo čemu što taj tren dolazi u kino. Usprkos nepobitnoj kvaliteti nekih od naslova koje roditelji i knjižničari olako odbacuju na osnovu naslovnice i tinejdžerskog pečata, bojim se da bih mnoge od navedenih osobno ozbiljno branila. Sve je stvar interpretacije.

Aktualnim šundom za odrasle mogle bi se smatrati razne Joyceice, Garwoodice, Phillipsice, Sylvia Day i bilo što s metalnim pločicama i viktorijanskim haljinama na naslovnici. Tu bi neki uključili i Lee Childa (dok bi se neki žustro usprotivili), Browna, Nesboa i mnogobrojne neizgovorive Skandinavce koji naprosto izgaraju na policama kiosk-knjižara. Prelistavši listu najposuđivanijih knjiga u Gradskoj knjižnici Rijeka u proteklih mjesec dana (zgodno vidljivo u katalogu, ovdje), mnoge od navedenih naći ćemo prilično blizu vrhu po broju posudbi. (Bez, možda, Phillipsice, koja se već ubraja u klasike popularne književnosti, kao i Sheldon, kojeg nismo našli za shodno navesti zbog osnovnoškolske nostalgije.)

Čita li, dakle, hrvatska javnost uglavnom šund? Interpretacija...

Mariju Jurić Zagorku, jednu od rijetkih domaćih književnika i književnica čija popularnost ne opada s godinama, u njeno su vrijeme smatrali šundom nad šundovima. Jeste li se kad zapitali što bi se dogodilo da su izdavači dosljedno nastavili odbijati prvi roman o Herculeu Poirotu? A da se Sherlock Holmes u malim kapljicama priča u nastavcima nije dobro prodavao u tadašnjem Strandu, slično kao Zagorkina mnogobrojna djela u lokalnim tiskovinama? Otići ću tako daleko i pripomenuti da možda ni danas slavljenih, "zahtjevnih" Skandinavaca ne bi bilo bez Agathe Christie i Conan Doylea – a Zagorkine zasluge za hrvatsku književnost i razvoj društva ne mogu se ni nabrojati u kolumni tako kratkoj poput ove.

Jer, naposljetku, knjižničari, za razliku od književnih kritičara i obrazovnih stručnjaka, dobro znaju jednu stvar – čitatelj zna najbolje, čitatelj ima pravo na osobni izbor. Možemo mi preporučivati do mile volje svoje najdraže naslove, možemo pratiti književnu kritiku i probijati se danima kroz naslove koji su "osvojili javnost" (po svoj prilici, negdje u Americi). Ili možemo pustiti korisnike da sami biraju, ignorirajući – poput nas – mišljenje javnosti. Iskreno vjerujem da je najvažnije kako se čovjek osjeća nakon pročitane knjige. Koga briga koje joj je boje naslovnica?

Ne sudite, stoga, knjigu po šund-faktoru – kako knjigu, tako ni čitatelja. Uostalom, tko zna, za stotinjak godina, možda neki od današnjih naslova s kioska uđe u lektiru novim naraštajima mladih domaćih mrzitelja knjiga, prisiljenih, umjesto šunda, čitati "kvalitetnu" literaturu.

Fotografije:

Tagovi: Knjižničarstvo