Recimo da ste se upravo, hipotetski, našli u vašoj najdražoj narodnoj knjižnici. Možemo pretpostaviti da se radi o Gradskoj knjižnici Rijeka, ali znamo da ste možda u nekom udobnom dnevnom boravku - u svom knjižničnom «drugom domu»- na sasvim drugom kraju republike. Stojite pred onim najslađim dijelom knjigama prenapučenog prostora vaše knjižnice – pultom, izlogom ili stolom s knjižnim prinovama. Jeste li spremni zaroniti u nove, sjajne prilike za vratolomno literarno putovanje? Jeste li već iskopali par najnovijih naslova svojeg najdražeg žanra? Jeste li im odmjerili snage, što se tiče naslovnice, reklamnog tekstića na stražnjici korica i obećanja jednog boljeg, zanimljivijeg svijeta od vašeg? I, ključno pitanje, jeste li na nekoj od njihovih naslovnica primijetili ono zlosretno "prvi dio serijala..."?

Biste li, svjesni toga da knjiga koju držite u rukama ima nastavak (koji nije ni blizu vaših ruku, a možda još nije došao ni do nakladnika), pri punoj svijesti i čiste savjesti posudili tu knjigu?

Pitam se, jer sve češće mi se događa da korisnik kome preporučim neki naslov koji me oduševio primijeti to nesretno "prvi dio..." i ljubazno odbije knjigu, tvrdeći kako nema živaca čekati da se nastavak pojavi u knjižnici (ili prevede, ili napiše). Događa se i u sferi čitatelja krimića, čitatelja fantastike, čitatelja povijesnih romana... Jedina iznimka koju sam dosad uočila jest Jane Feather i njene kolegice u brojnim nijansama ružičastih naslovnica. Za njihove su trilogije korisnici sretni ako ulove bilo koji naslov, neovisno o redoslijedu.

Ali onda dođemo do jedne Sobe zla, ili Divnih stvorenja, ili bilo čega što dolazi u više od jednog, a manje od pet komada - i zablokiramo se.

Pa se pitam: kako bi bilo da su se neki od nas povodili za takvim kriterijima ranije, dok se na nove prijevode - čak i knjiga objavljenih prije više od dvadeset godina - čekalo po godinu, dvije, tri? Dok su se cijena knjige i razmak između izdavanja dijelova određivali na osnovi procjene nakladnika, a ne na opsegu reklamne kampanje izdavača izvornika?

U mom slučaju, da sam petnaestak godina ranije odbila čitati Polarno svjetlo jer još nije bio ni drugi dio preveden, a kamoli treći (čekala sam valjda pet-šest godina na taj narančasti Jantarni dalekozor), zar bih doista znala koliko duboko fantastika za mlade može otići? U ovome stoljeću, zar bih odbila jednu Krvavocrvenu cestu ili Ime vjetra zbog trenutnog nedostatka dostupnih nastavaka? Kod mene je čitanje trilogija zaredom još uvijek veća znanstvena fantastika nego čitanje same znanstvene fantastike. O trilogijama trilera i krimića, ipak, ne mogu suditi - ipak sam staromodna, odgojena na Holmesu i Agathi Christie, tek u novije vrijeme zagrebala površinu jednog Childa ili Lashnera. Ali mogu pretpostaviti da je za takve naslove još teže pričekati koji mjesec do čitanja nastavka.

Jednom sam, negdje, izvukla detalj o pravom razlogu za to što je Gospodar prstenova postao trilogija, a ne jedna, trodijelna knjiga, na što me čitava ta priča s nastavcima podsjeća. Nakladnik je vjerovao da te poratne 1954. čitatelji neće htjeti ili moći platiti punu cijenu višekilogramske knjige u komadu. A danas se nastavci sve više i više i više stanjuju, što može - ali i ne mora - pratiti trend većeg općeg interesa za televizijske serije i manjeg interesa za jednodijelne filmove. A može biti i marketinški trik. (Nerijetko se sve svodi upravo na to.)

Pitanje, dakle, ostaje otvoreno. Biste li, da je stvar na glasanju, radije čitali knjige čiji nastavci  još nisu prevedeni ili biste pričekali da se sve nađe u knjižnici? Ako znate da će knjiga imati do četiri dijela. Imate li, kao korisnik i čitatelj, vi živaca za to?

Ja samo znam da ću ubuduće biti malo opreznija kod preporuka. Na kraju krajeva, brz život, brzo čitanje…