Nisam počela čitati s ekrana zbog karantene. Počela sam čitati s ekrana jer sam htjela čitati fanfiction (fanovsku prozu) u pokretu, dakle ne zalijepljena u svoj (tad još nadasve katodni) kompjuterski ekran.

Počela sam čitati na prastarom, naslijeđenom BlackBerryju (što se, u ovom trenutku, doista ne može nazvati reklamom), što znači:

a)    da mi je prijenosni čitač proze bio čak i lakši nego što to vlasnici današnjih mobitela mogu zamisliti, te

b)    da su mi dimenzije ekrana bile manje od dječjeg dlana. (Kako u tim godinama nisam potpuno izgubila vid jest jedna od velikih misterija ovog teksta, skupa s činjenicom da ga pišem, a još nisam do kraja popila prvu jutarnju kavu.)

To će možda danas zvučati čudno, ali provela sam sate i sate (možda, zbrojno, i mjesece) s tim malim BB ekranom i nisam to gotovo ni osjetila. Vjerojatno najbolji dojam koji mi je ostao iz tog vremena jest proza u džepu. Nije uopće bilo bitno koliko je dotični džep malen - u njemu je uvijek bilo nečega za čitanje.

Preskočit ću onaj period nezaposlenosti između moje druge školske i prve narodne knjižnice, u kojem sam pročitala minimalno devet knjiga u PDF formatu, na laptopu, istovremeno se, kao što mnogi rade uz televiziju, baveći ručnim radom. Ni dandanas ne znam kako mi je to uspjelo; pogotovo jer je upravo čitanje s većeg ekrana, ali iz formata tako nesnosno napornog i otpornog na prilagodbe kao što je PDF, jedan od mnogih razloga zašto se tako velik broj čitatelja tako dugo kleo da jednostavno ne može čitati s ekrana.

Kleo, svršeno prošlo vrijeme.

Godine su prošle, prijatelji oko mene počeli su u sve većem broju nabavljati lagane, praktične, čitanju knjiga namijenjene elektroničke čitače u proizvodnji firme koju doista ne želimo spominjati, s obzirom na to kakve horor-priče priređuje svojim zaposlenicima ove kobne 2020. godine. No, jedna je prijateljica nabavila, nakon opsežnog istraživanja, i mali čitač jedne konkurentske firme. Bio je još manji od uobičajenog (no, da ne bude zabune, još uvijek minimalno pet puta veći od mog prvog mobilnog ekrančića za čitanje), svjetloplave boje i, s obzirom da je prijateljica o kojoj se radi također knjižničarka ove neke “nove”, onlajn generacije, beskrajno pouzdan.

Sad ćemo, dragi čitatelju, stisnuti dugme s dvije strelice koje zdušno gledaju nadesno (za one kojih ih se sjećaju, tu je i onaj tihi, šumoviti klik koji u pamćenju neminovno prati tu radnju), i preskočiti period od godina mog privremenog povratka čitanju s papira, koje su se sasvim slučajno sinkronizirale s ranim godinama mog narodnjačkog knjižničarskog staža. Naime, u to doba još sam čitala epsku fantastiku. A epska fantastika, mnogi će znati, ne prolazi ispod tisuću stranica, koju stotinu više ili niže, i nerijetko obdaruje čitateljice i čitatelje pozamašnim mišićima i željom da krsno ime promijene u Thor (a svoju djecu i/ili mačke nazovu Loki).

Jer, posljednja prekretnica u mom čitateljskom e-stažu počinje u tužnom trenutku kad je, početkom 2019. godine (dok još nismo ništa ni slutili, a kamoli da će knjižnice svuda oko nas posegnuti za e-knjigama), moj desetljeće star, vjerni, ljubljeni laptop koji me proveo kroz mnoge priče, romane, fanfictione i gorenavedene PDF-ove (ali i pokoju epizodu Castlea) odlučio da mu je došlo vrijeme da sam sebe pošalje u vječna lovišta.

Presudni trenutak dogodio se, poput mnogih njemu sličnih, u džepu.

Jer, mogla sam svoj neprežaljeni laptop (koji još uvijek trune u dnu garderobnog ormara, poput kostura u britanskim krimi serijama) zamijeniti na dva načina - novim laptopom i e-čitačem po izboru, dakle duplim troškom (i to ne čak ni tako malim, s obzirom da više volim kupovati alate koji bi mogli potrajati barem koju godinu), ili jednim jedinim, usamljenim, malenim tabletom.

Ostatak je priče povijest. Na tabletu, na kojem se i ovi redci pišu (s velikom, mehaničkom vanjskom tipkovnicom, jer nitko nije savršen, a neki od nas već su i stari), odjednom sam mogla čitati još dulje fanovske uratke. Ali i knjige. Proizvođač e-čitača koji je moja prijateljica odabrala, pokazalo se, ima sasvim pristojnu aplikaciju za kupovinu i čitanje knjiga (iako su mi još uvijek draže jednostavne gluposti poput Aldika, većinom jer se u njemu mogu smanjiti margine do kraja), što je dovelo do toga da sam se prošle godine pridružila redovima čitatelja koji ponosno svojim donacijama uzdržavaju nekoliko dragocjenih malih nakladničkih kuća koje drže upravo pisci.

U međuvremenu sam otkrila da neki ljudi misle da imam e-čitač, jer je moj tablet i diskretan, i bijel, i najčešće, kad ga ljudi vide, na sebi ima slova od ruba do ruba. Neki drugi ljudi, suočeni s mogućnošću da u dogledno vrijeme neće moći posuđivati fizičke knjige te spoznajom (rijetkima novom) da ne mogu živjeti bez knjiga, posegnuli su za (češće novim knjižničnim aplikacijama, koje će možda njima promijeniti život.

U još međuvremena (hm, morat ćemo ostaviti lektorici na izbor može li se ta riječ uopće količinski preoblikovati), u čitateljskoj sezoni 2019./2020. (s, je l’, naglaskom na proljeće 2020., oko kojeg će se svijet vrtjeti još nekoliko godina, predmnijevam), ovdje u stožeru 33 počele su se čitati takve količine knjiga da se moje oči više čak ne mogu nositi ni s tabletom. I sada razmišljam o nabavci “pravog” e-čitača. To bi, za mene, bio četvrti čitateljski ekran - i, ne sumnjam u to, njegov posljednji oblik (dok se čitateljski svijet ne promijeni ili nam nebo ne padne na glavu).

No, velik je to korak.

Ili možda, uzevši sve ovo u obzir... i nije?