Jutros sam dovršila plesti drugu čarapu započetu prošli tjedan, tako da sada pas ima na čemu mekanome držati glavu dok tipkam ovaj tekst.

Na poslu je mirno, u javnosti se sad već više čita, ne šalje se mejlove tako često kao u ponedjeljak ujutro.

Članak u Novom Listu koji je rezultirao jednim ponuđenim tekstom već prije nego što smo ga pročitale (pa vi dođite do fizičkog primjerka Novog Lista dok ste u karanteni!) nazvao nas je “dekameronkama”. Ima nešto u toj riječi.

Nisam pročitala Dekameron. (Srce mi se para pri ovoj rečenici, ali istina je; imamo, zbog toga, u timu jednu kroatisticu i jednu komparatisticu da nadoknade neoprostivo neznanje ove knjižničarke. Obje se kunu da je Dekameron super knjiga, bez obzira na to što je u lektiri, i apsolutno je preporučuju!) Kad sam shvatila da bih trebala, bilo je prekasno, i već me pukla paranoja zbog zaraze. Ostavila sam knjigu na polici - u tom je trenutku slučajno bila dostupna u ogranku u kojem radim - i vratila se svojem špijunskom ljubiću koji se odvija početkom 20. st. na engleskom ladanju. (To je bio četvrti put da sam ga pročitala u proteklih godinu dana, i svaki je put bio dobrodošao.)

Sinoć, taman dok je moja su-urednica kroatistica gledala "Kingdom" (korejsku povijesnu seriju o zombijima - uopće se ne zafrkavam), druga su-urednica komparatistica čitala "Ledeno carstvo srebra", a ja gledala priče o spremanju suhog graha u špajzu na dulje razdoblje (i bližila se pasici na spomenutoj čarapi), stigla nam je priča osobe s kojom nisam pričala godinama, koja već godinama živi na sjeveru Europe, te koja, vlastitim riječima, godinama nije pisala. (Kako?? Zašto???) Toliko sam se oduševila da sam joj odgovorila sa službenog dekameronskog mejla ni ne slijedeći propisanu formu. (Forma dosta pomaže u zadnje vrijeme, kad većinu osoba s kojima svakodnevno komuniciraš ne možeš vidjeti licem u lice, što dosta otežava život pultašicama poput mene. Pa se ti nasmiješi u mejlu dok se nekome obraćaš s “vi”.)

Kad smo započele Decameron 2020, online književni event za kratku prozu iz karantene, nadale smo se da ćemo imati barem jednu priču tjedno. Sada se već bližimo potencijalnoj potrebi da, s obzirom na produkciju, čak i nakon izbora objavljujemo dvije dnevno. (Srećom, to se još nije dogodilo, ali… upozoreni ste.)

I tako sam otkrila da čovjek zapravo može jako, jako dugo pisati, a da ne zagrebe niti površinu uredničkog posla na tekstovima drugih spisateljica i pisaca. Ne mogu govoriti u ime svojih kolegica iz Uredništva, Ane Cerovac i Antonije Mežnarić, ali ja sam prilikom našeg prvotnog dogovora početkom prošlog tjedna imala, manje-više, tri cilja: stvoriti kontekst u kojem osobno trebam (moram?) nastaviti pisati tijekom ovog stanja (zamjena slova po vlastitoj inicijativi), dati drugim (povremenim) piscima poticaj da to isto rade, te dati čitateljima nešto što će ih, barem malo, zabavljati u predstojećim danima. Otud kratke priče. Otud, naposljetku, i konstatacija da nas “posebno veseli SF i srodni žanrovi”. (Sve nas tri upravo fantastika u svim svojim bojama, oblicima i fusnotama najviše zabavlja. Zato je i pišemo - s toliko različitim pristupima, kako likovima, tako i formatiranju dijaloga, da nam dobar dio dana ode u pregovorima oko života, univerzuma i staroj dilemi kimne vs. reče.)

A onda dobiješ fantastičnu sliku iz jednog dana u životu jedne Šibenčanke, i umreš od smijeha i dođeš do ruba suza čitajući taj jedan jedini, izrazito kratak tekst. (I držiš fige da se tvoje su-urednice slože s tvojim “stručnim” mišljenjem, tako da možeš, kroz dan dva, poslati svojoj majci link na taj isti tekst objavljen na dekameronskom blogu. Urednice su se složile. Majka se propisno oduševila. All was well.)

(Onda se vratiš gledanju videa o tome na koje se sve načine skuhani grah može začiniti i prirediti da ti ne dosadi. A čak ni nisi neki preveliki ljubitelj graha.)

U međuvremenu, nek’ uđe u zapisnik, stigne nova fotka iz Italije.

Pa se ti koncentriraj na čitanje nove priče, od neke osobe za koju nikad u životu nisi čuo - što je, u nekim domaćim spisateljskim krugovima, dosad bilo jako teško - i pokušaj usuglasiti “treba više opisa” i “treba više pojašnjenja” s vlastitim “treba više zareza” (nikad previše zareza!) u koherentni mejl koji ćeš jednoj od tih osoba za koje nikad u životu nisi čuo poslati sutra ujutro uz uredničku zamolbu za uvažavanjem sugestija prije objave.

Da se razumijemo, pričamo o razdoblju od 4:30 do 6:30 ujutro, jer… onog trena kad si ostao doma, nešto ti se poremetilo u unutarnjoj budilici. A pas s početka priče - urednici bi ga se morali sjećati, iako brzopleti čitatelji poput mene vjerojatno ne bi - se naviknuo da je cijelo kućanstvo doma, i u 5:50 mu je već prekasno za jutarnju šetnju!!

Urednička napomena: Razmisliti o mogućnosti proširenja kraja. Možda uključiti još koju rečenicu radi lakšeg prenošenja smisla. Nedostaje zaključak.

Autoričin odgovor: ok

Kraj prijenosa.

Ping! Nova priča u inboxu. Što li će ovoga puta biti?