U svome životu (i radnom vijeku, ako vas on nanese na bibliotekarske obale) susrest ćete mnoge vrste knjižničara. O nekima od njih pričali smo ranije, na vlastitu odgovornost, no danas se želimo osvrnuti na malo veću skupinu, u koju i sami spadamo – knjižničare koji su, recimo to tako, osjetljivi na promjenu ritma.

Poznata je činjenica da se bibliotekarstvo smatra jednom od profesija u koje dođeš i u njima ostaneš. U doba dramatičnih poslovnih neprilika i produžavanja radnih ugovora po mjesec dana (ako imate sreće), nikome ne bi palo na pamet poželjeti nešto više od stabilnog radnog mjesta, zar ne? Za razliku od mnogih drugih zaposlenja, svježe pristigle nade u knjižnici još uvijek mogu čuti ono mitsko “kad ti ovdje budeš trideset godina…”

Stoga nije nimalo neobično da velik postotak knjižničara svijet promatra i mjeri u nešto većim vremenskim intervalima – umjesto tjedana ili mjeseci (ili idućeg isteka ugovora, ovisno o tome što dođe prije), mnogo nas razmišlja o godinama ili čak desetljećima, unaprijed ili unazad.

No, svijet oko nas (i prvi i drugi dio, hvala na pitanju) mijenja se daleko brže od toga, iz dana u dan, iz sata u sat. Ne radi se samo o radnom vremenu, ili uvjetima rada, ili korištenju Linux sustavom nakon što smo mukotrpno savladali sučelje Windowsa XP (ili možda 98?). Ne radi se o tehnologiji ili osveti strojeva ili, možda, buđenju neke nove sile (iako smo se i na to naviknuli u proteklih nekoliko godina). Ne radi se, čak, ni o beskrajnim izmjenama u UDK sustavu i još beskrajnijem rastu naslova i autora ljubića na kioscima. Ne radi se, čak, ni o smanjivanju plaće i o tome da samo mijena stalna jest (ili bilo čemu drugome o čemu filozofiramo ranom zorom, nad kavom ili tipkovnicom).

Radi se o tome da je, osim mijene, još samo jedno neizbježno – neprekidna potreba za prilagodbom. Prilagođavamo se novom radnom vremenu, očitavanju crtičnih kodova umjesto slaganja kartica u džepiće, tome da smo se obreli u struci koja u zapadnom svijetu sve više naginje otvaranju korisničkih prostora, a ne spremišta unutar spremišta unutar zgrade koja spada u spomenike kulture, prilagođavamo se... stalno. Jer nam ništa drugo ne preostaje. Jer je, naposljetku, prilagodba jedini način preživljavanja, bila ona svjesna ili nesvjesna.

U raspravi o prilagodbi ne možemo ne parafrazirati još jednu stanovnicu naših polica, kanađanku Lois McMaster Bujold – kad prijeđeš jedan zid u svom životu, nađeš se pred drugim, i onda sljedećim, i tako dalje. Logički je nemoguće dokazati negativnu tvrdnju.

Za slučaj da u ovom trenutku treba priložiti dokaz o tome jesu li knjižničari – i knjižničarska profesija općenito – sposobni za prilagodbu, reći ćemo samo jedno: ovdje smo. Još uvijek smo ovdje, nakon stoljeća i stoljeća nastanka i razvoja struke, nakon desetljeća i desetljeća modernog bibliotekarstva u svijetu koji se, ponekad, mijenja brže nego što prijeđete cestu (i u kojem je jednaka šansa da vas pogodi auto kao i da uspijete držati korak sa svim tim silnim promjenama). Što god se dogodilo, knjižničari opstaju. I to nije samo zato što smo otporniji od malih štetočina, ni zato što se “pomlađujemo”, već stoga što smo spremni na promjenu i zbog volje da nešto napravimo bolje, brže, korisnije – za vas. Knjižničari, naposljetku, rade s ljudima i za ljude (ima li bolje motivacije od toga?), i to mnogi od nas iz čistog gušta, te se u svem tom šušuru prepuštamo tokovima svijeta da nas nose dalje, sve dok u nama i našoj okolini ostaje dovoljno profesionalnosti i ljudske pristupačnosti da se u bujici zadržimo na površini.

Ptičica na grani (ili avionskom krilu) prišapnula nam je da se ove godine spremaju barem dvije velike “smjene generacija” u narodnim knjižnicama u Hrvatskoj. Naravno, godinama, ista se stvar događa stalno i posvuda, samo postepenije. Jedini razlog zašto smo je primijetili – i uključili je u ovu povratničku Stranicu - jest što se ovoga puta to odvija u nešto većem opsegu. Mnogi od svježih, pristižućih knjižničara već su bili u knjižnici, kao korisnici ili knjižničari pripravnici, tako da bez straha, sve se to može preživjeti, na sve se prilagoditi. Uostalom, nisu knjižničari jedini koji se prilagođavaju – i korisnici to čine, iz dana u dan, prilagođavaju se na nove prostore, neke nove “stolove”, nove usluge, nove zahtjeve, nove ideje. (Ne bismo nikada od vas ni mogli očekivati manje.)

Sigurni smo, stoga, da ćemo svi skupa biti u stanju prihvatiti ispravke ritma koji su pred nama. Žalit ćemo se, cvilit ćemo, pisat ćemo osobne pritužbe i one manje osobne, patit ćemo od nesanice i piti nešto više kave, učit ćemo nove sustave i ispunjavati nove zahtjeve, tužakat ćemo se kolegicama i ispaljivati svakojake žalopojke u člancima poput ovoga, ali prilagodit ćemo se.

Logički je nemoguće dokazati negativnu tvrdnju.