Nekako imamo dojam, ovako početkom zime, da čitanje stripova više nije što je nekoć bilo. Svi ti pdf-ovi i CBR-ovi i internetski samizdat kratki stripovi – to nije baš tako izgledalo u doba Talijana i Slobodne Dalmacije, kad je izbor bio daleko manji i nešto jednoličniji. (A što bi tek rekao netko odrastao u doba Zlatne serije?) S druge strane, danas i na hrvatskom imamo stripovsko nakladništvo (pogotovo prevodilačko) o kakvom smo nekada mogli samo sanjati (da, vama mašemo, višekilogramski Watchmen i Sandman i ini ljubimci u domaćem izdanju). Nitko ne može ni pretpostaviti u kojem će formatu stripove čitati idućih nekoliko generacija domaćih ljubiteljica i ljubitelja oblačića, no jedno je sigurno – i njima će neke druge, starije generacije popovati kako samo gube vrijeme, zašto ne čitaju knjige?, i pusti to, to ti je za dečke/djecu, bilo koga, samo ne za tebe.

Pa, u najboljoj namjeri prema svima onima koje su nekoć davno upozoravali da su stripovi za malu djecu, dečke, ljude koji nikada neće naučiti čitati knjige i, ukratko, bilo koga, samo ne za nas (osim ako ste dečko od pet-šest godina koji nikada nema namjeru čitati knjige, što znamo da niste, jer tko bi odolio knjigama?), navest ćemo nekoliko stvari koje smo osobno, mnogo prije nego što bi to bilo predviđeno domaćim školstvom, naučili upravo iz stripova.

Pa nek se netko pod našim budnim knjižničarskim okom još jednom usudi omalovažavati crtane romane – dohvatit ćemo neko Fibrino izdanje i zamahnuti njime iz sve snage prema izgrdniku, tako nam Jude plesača, haltera Sally Jupiter, tisuću-i-više bubnjeva i Mračnog Gyjexa osobno.

Što je to tomahawk?

Čitanje stripova može dovesti mladu osobu (da ne kažemo dijete) do razvijanja interesa za strane kulture, pa bilo to i kroz romansiranu verziju Divljeg zapada. Neki su o Indijancima učili prvo kroz Karla Maya, a neki kroz Zagora. Činjenica je da je i jedno i drugo sasvim dobar način za početak – sve dok čovjek nastavi istraživati dalje, što se kod nas sasvim sigurno dogodilo. (Kako to obično biva, rana životna fascinacija sjevernoameričkim kulturama dovela je do nadasve nepraktične prve osobne e-mail adrese, koja je, između ostaloga, uključivala riječ kiowa, što je bilo apsolutno nemoguće ikome objasniti – kao, uostalom, i samog Patricka Wildinga).

Rorschachov test

Da nastavimo u najboljoj maniri preobraćenika koji je u mraku kina ugledao Archieja i progledao u višekilogramski stripovski raj, reći ćemo da se s Rorschachovim mrljama nismo upoznali u koloru (i svjetski poznatom naslovu), već dosta godina ranije, u jednom od beskrajnih monologa dobrog starog ujaka Martina. Mystere ili Misterija možda nikada nije bio u top tri najpopularnija stripovska lika u sadašnjoj i bivšoj državi (možda upravo zbog gorespomenutih monologa), ali sasvim je sigurno bio među najedukativnijima. (Pa vi onda pokušajte jednom martinoljupcu objasniti da Rorschachove mrlje u zbilji služe projekciji osjećaja, a ne kontroliranju misli – bio je to dug proces koji još uvijek traje i nismo potpuno sigurni koliko je ta metoda pouzdana, a kamoli moralna.)

Ugljik 14

Još jedna od stvari koje imamo zahvaliti ujaku Martinu jest to što smo ranih devedesetih, mnogo ranije nego što nam je kroz ruke prošla prva knjiga znanstvene tematike (a kamoli tipkovnica!) naučili da se arheološke predmete može datirati testiranjem raspadanja izotopa ugljik-14. (Ako nam ne vjerujete, evo vam wikipedija.) Toliko o besmislenosti čitanja stripova znanstveno fantastične tematike u osnovnoj školi. (Pod klupom, na klupi i posvuda uokolo.)

Uzgoj ovaca u Škotskoj u doba sukoba s Englezima

Desetljećima prije upoznavanja domaće publike s avanturama stanovite medicinske sestre koja se našla nasukana u Škotskoj tamo negdje potkraj 18. stoljeća, na hrvatskom je objavljen set nezaboravnih Zagora: Otočka skupina (u izvorniku zapravo “otočki klan”), Kapetan Midnight i Povratak Nata Murdoa. (Sam niz bio je dio veće serije povezanih epizoda, koja je započela još Lovcem na vještice i Krakenom – no, tu ćemo se zaustaviti kako bismo se spriječili u ispisivanju instant ode Ferrijevoj bebi, njegovim scenaristima i njihovim nezaboravnim sporednim likovima.) Ako ste se ikada pitali kako maloljetniku približiti povijest (primjerice, sukobe između Engleza i Škota u domovini potonjih, tamo negdje, dakle, valjda, krajem 18. st.), uvalite mu pod nos urnebesno uzbudljiv niz stripova koji se ondje događaju. (A kad vam maloljetnik odraste, proslijedite mu Tuđinku, istoimeni roman i televizijsku seriju, i tako zauvijek zapečatite njegovu ljubav prema crvenokosim ljudima, šarenim kiltovima i beskrajnim pašnjacima na visoravnima, ne nužno tim redom.)

Aleksandrijska knjižnica

Smiješno je reći da je jedna knjižničarka za najslavniju knjižnicu svih vremena doznala iz stripa, ali, eto, priznat ćemo i to i skinuti taj ponosni teret s pleća. Strip je bio (još jednom!) Martin, godina tamo negdje ‘94.-95., a epizoda nezaboravna (i zastrašujuća) Zaboravljena knjižnica. Danas nam “Aleksandrijska knjižnica” znači nešto drugo (između ostalog, i podsjetnik na to da se već trebamo pozabaviti onom idejom za strip ili roman o Kalimahu, prvom knjižničaru), ali, nekoć davno, ona je bila to što su gospoda iz Bonellija osmislila za svoje čitatelje. Nećemo reći da smo zbog toga završili u bibliotekarstvu – o tome je bilo riječi drugdje – ali da još uvijek osjećamo osobnu, emocionalnu poveznicu sa samom idejom te drevne, izgubljene knjižnice, to je sasvim sigurno!

Pere Lachaise

Imamo prijatelja koji je veliki ljubitelj Julesa Vernea (drugdje su ga nazvali najvećim domaćim vampirologom, što je, samo po sebi, već dovoljna preporuka), koji će nam se smijati ako, jednom, sazna kako je do nas došla informacija o postojanju ovog slavnog pariškog groblja, na kojem se on jednom ponosno fotografirao u sklopu svog istraživanja. Reći ćemo samo da je Znak zmije, epizoda Lazarus Ledda (koji, na opće iznenađenje stripoljubaca s kojima obično pričamo, nije dio Bonellijeve obitelji junaka, već pripada manjoj kući Star Comics) u kojoj smo saznali za postojanje tog spomenika kulture, bila zaslužna za to što smo naučili raspoznavati i voljeti stripovske crtače, te za jedno posebno ljeto provedeno isključivo uz stvaralaštvo Jima Morrisona. Doorsi, groblja i talijanski stripovi – što bi jedan čitatelj u razvoju više mogao poželjeti?

Snaga scenarista

Početkom ove godine, 4. veljače, umro je Ade Capone, talijanski stripovski i televizijski scenarist, veliki ljubitelj mačaka, grupe U2, Lou Reeda i američkih strip junaka. U domovini i šire pamte ga po scenarijima za nekoliko brojeva Bonellijevih stripova (prvenstveno Zagora), ali i kao začetnika i glavnog pisca gorespomenutog stripa Lazarus Ledd. Scenaristi, kao takvi, ne staju često pod svjetla reflektora, ne poput pisaca, crtača, glumaca (ili, naposljetku, glazbenika). Scenaristi predstavljaju tihu snagu iz pozadine, ljude koji uporno, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, osluškuju želje i povratne informacije svoje publike, te tkaju priče koje vode desetke generacija čitatelja u desetljećima njihovih života (a neke, budimo iskreni, i kasnije). Scenaristi se ne običavaju proslaviti i postati poznati samo po svome imenu, poput nekih drugih umjetnika – ali oni, baš poput mnogih drugih, poznatijih, slavnijih struka, mijenjaju živote.

A ništa od toga, o njima, ne bismo saznali da nismo pratili rad upravo gorespomenutog, rekli bismo gotovo opskurnog talijanskog scenarista. Od drugih stvari koje se ne bi dogodile da nije bilo tog opskurnog scenarista, ne bismo počeli slušati Dire Straits, poželjeli pisati stripove (zasad se zadržavamo na člancima i prozi, ali ipak…), ne bismo znali pjesmu Heroes Davida Bowieja napamet, ne bismo raspoznavali Bartollinija i Boccija po tome kako crtaju oči, ne bismo – naposljetku – uporno i uporno i onda još upornije pisali o stripovima za Magazin Gradske knjižnice Rijeka. (S druge strane, prilično smo sigurni da bi i neke druge stvari u našem dosadašnjem životnom putu drugačije izgledale, no to će ostati između Caponea i nas.)

Stoga, idući put kad ulovite svog klinca ili klinku kako čita nešto s crtežima i oblačićima, usrdno vas molimo, kao jedno (bivše) takvo dijete, ne odbacujte olako te tamo neke stripove. Možda će nešto što nađe u stripovima vašeg potomka navesti na buduću karijeru ili na istraživanje nekog nepoznatog pojma – možda i u neke sasvim nove, nadasve stvarne znanstvene svjetove. Možda ga, čak, potakne na pisanje članaka za web GKR-a. Kako biste nam mogli to uskratiti?