U Narodnu knjižnicu i čitaonicu Bribir došla sam prije nešto više od tri godine, razdoblje više nego dovoljno za upoznavanje korisnika, njihovih čitateljskih navika i sklonosti, ali i prepoznavanje mogućnosti uvođenja nekih noviteta. Mala je ovo sredina, pa iako Vinodolska općina broji 3500 stanovnika, kada se uzme u obzir da taj broj obuhvaća i mjesta Tribalj, Drivenik i Grižane-Belgrad, jasno je da vrlo mali dio stanovništva živi blizu knjižnice. Posjet knjižnici treba planirati i uskladiti s prijevozom, šopingom, odlaskom doktoru, u cvjećarnu ili što već, a za djecu da i ne govorim. Najčešće ih dovoze roditelji, a oni koji mogu, svrate nakon škole po lektirne naslove ili neki književni hit koji se vrti među njihovim vršnjacima.

Knjižnica raspolaže bogatim fondom, ali morala sam upoznati korisnike i zadobiti njihovo povjerenje. Dijalog s korisnicima pokušala sam potaknuti razmjenom kratkih recenzija pročitanih djela s time da su sami čitatelji bili autori tih recenzija. Čitatelji bi uz knjigu dobili i listić s prostorom za naslov knjige i ime autora i nekoliko redaka za svoje mišljenje o knjizi, bilo ono dobro ili loše. Knjige s recenzijskim listićem tako su drugim čitateljima nudile još jedno mišljenje osim onoga s kojim izdavači opremaju svoja izdanja. Iskreno, u izdavačkom svijetu prema kojem su sve, ali baš sve, knjige bestseleri teško je na tom kriteriju temeljiti svoj izbor sljedećeg štiva! E, pa mi smo nudili nešto originalno i svoje.

Zahvalna sam svima koji su sudjelovali, te i dalje mislim da ovako formalizirana razmjena može polučiti zanimljive rezultate. Krajnji cilj uvijek je privući i zadržati korisnika, ali u tom procesu, osim uobičajenih, ima i 'putova kojim rjeđe se ide'. Ja volim baš njih. Svi imamo pravo na svoje mišljenje, je l' tako?! Međutim, ova vrsta inicijative mora se odvagnuti u okvirima specifične situacije. Ono što savršeno funkcionira u nekoj većoj gradskoj sredini ne mora biti najsretnije rješenje za intimniju sredinu kao što je Bribir i okolica. Kada nešto nudite, po meni, dobar pokazatelj uspješnosti inicijative bili bi dnevni upiti tipa 'molim vas, dajte mi listić, već odavna želim reći kako od Rata i mira nema dosadnije knjige', ili nešto u tom smislu. No, to se nije dogodilo i krenuli smo dalje!

Samo zato što moji čitatelji nisu rado pisali recenzije (ma što mi je bilo!), ne znači da ne vole pričati o pročitanim knjigama. Već smo se prilično dobro upoznali kada sam početkom prošle godine krenula s idejom osnivanja  čitateljske grupe. Pismeni poziv na informativni sastanak i druženje odaslan je na sve četiri strane svijeta i tog sam utorka u ožujku prošle godine s nestrpljenjem i nervozom čekala 18.00 sati da vidim hoće li se tko odazvati. Na moje veliko olakšanje, okupila se lijepa grupa zainteresiranih i ubrzo smo raspravljale o očekivanjima i mogućnostima čitateljske grupe.

Da ne bismo gubile vrijeme do sljedećeg 'prvog pravog' susreta grupe i čekale prvu knjigu, već tada sam s čitateljicama podijelila jednu zbirčicu romana o psima koja je slučajno bila pri ruci. Tek onako, da imamo o čemu pričati kad se ponovo okupimo. Naime, primijetila sam da su o psima napisani neki vrlo lijepi romani, a životinje su sigurno među najzahvalnijim temama razgovora. Tako je i bilo! Romani o psima pomogli su probiti led sljedećeg puta, a to što Umjetnost utrkivanja po kiši, Timbuktu, Čovjek i pas, Svrha života jednog psa ubrzo više nisu bili spominjani, nikome nije zasmetalo! A koliko ozbiljnim smatram pisanje o psima, neka vam dočara moja osobna priča. Sjetila sam se da sam jednom davno pročitala SF roman pod naslovom Sirius, autora Olafa Stapledona, u kojem je glavni lik pas gotovo ljudske inteligencije. I jako sam se te knjige ponovno poželjela domoći! Zahvaljujući Amazonu, sada sam vlasnica jednog dosta opskurnog, ali solidnog SFića, rabljenog i malo otrcanog, čija me je poštarina koštala više od knjige jer došla je iz Amerike. Ah, ta ljubav prema knjigama…

Čitateljska grupa sastaje se redovito već više od godine dana. Grupa ima šest stalnih, vjernih članica od samog početka. Barem još toliko prošlo ih je kroz grupu, no iz osobnih razloga nisu uspjeli održati korak s našim susretima. Promjena radnog mjesta, rad u smjenama, mala djeca i slično glavni su razlozi što grupa nije brojnija. Moram odati priznanje najmlađoj članici grupe koju ni rođenje djeteta ni preseljenje u drugo mjesto nisu spriječili u redovitom dolaženju na grupu. Za našim stolom ionako uvijek ima mjesta i za kolica. Bravo, Anđelka! A svima drugima puno hvala na podršci i trudu.

Zanimljivo je što smo vrlo različitih godišta, ili kako ja volim reći, ima nas od do! Unatoč tome dobro smo se uskladile. Uvijek sam malo nervozna kada donosim odluku o naslovu koji ću ponuditi grupi, no dosad je sve dobro prošlo. Kada nešto radiš iz duše i za dušu, ipak dolazi do nekog suzvučja s članovima i stvari se počnu razvijati prirodno i neusiljeno. Na našim druženjima pričamo i o drugim knjigama, a ne samo o onoj zadanoj tako da i tu niču ideje za čitanje. 

Krenuli smo s radom baš onda kada je Središnji odjel Gradske knjižnice Rijeka prolazio kroz svoju arhitektonsku krizu, tako da je izbor naslova u početku bio prilično ograničen. Međutim, uz pomoć osoblja Središnjeg odjela, a posebno koordinatorice programskih aktivnosti Verene Tibljaš, uspjela sam doći do dovoljnog broja naslova i tih, ranih dana. Biranje naslova u sadašnjem prostoru Središnjeg odjela pravo je zadovoljstvo kojem doprinosi i dobra kava u Filodramatici.

Ah, da! A što se čitalo? Svašta pomalo. Nikad me ne ostavljaj Kazua Ishigura ostavila je čitateljice prilično ravnodušnima, ali ne toliko da ne bi preispitale neke nelogičnosti priče. Zašto oni mladi ljudi nisu bježali??

Alkemičar Paola Coelha prošao je iznenađujuće dobro. Statistički, Alkemičar je preveden na najveći broj jezika i time je zavrijedio našu pažnju. Toliko o njemu.

Pijanistica Elfride Jelinek i komplicirani odnos majke i kćeri bila je dobar zalogaj za našu grupu u kojoj su svi članovi žene.

Nakon sumornog Iskaza oca McGreevyja opustile smo se uz Osmog povjerenika našeg Baretića i uživale u prepričavanju najboljih dijelova. Subota britanskog pisca Iana McEwana sa svojim fensi kirurgom nije posebno oduševila ovu grupu, ali je zato Niketche Pauline Chiziane bila puno bolje prihvaćena. Kao voda za čokoladu donijela je dah južnoameričke mistike, a Ja se ne bojim Niccolòa Ammanitija, gdje se priča vrti oko okrutno zlostavljanog djeteta, bila je pravi izazov za senzibilitet ženskog čitateljstva. Svi smo se složili da bismo rado, još jednom, pročitali Pleme špiljskog medvjeda, što smo i učinile i potvrdile ranije stečene dojmove. Nakon toga došla je Frida odlične Slavenke Drakulić.

Predstoji nam još jedan susret prije ljetne pauze, koju ću iskoristiti za čitanje. A dobro, možda zaronim i u more koji put, a ne samo u knjige!