Ivana Bašić: O čitateljskim grupama – knjiga ispod čekića!
Ne sjećamo se kada smo neku knjigu (mda, možda još samo Findusa i Grega, ali to je neka sasvim druga priča:) očekivali s tolikim nestrpljenjem kao što smo ovu koju ćemo upravo najaviti.
Proteklog je tjedna iz tiska izišla, na put prema nama krenula i u ruke nam vruća sletjela knjiga Ivane Bašić: O čitateljskim grupama - metodički priručnik s primjerima dobre prakse. Zagreb : Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, 2014. Prva knjiga na domaćem terenu o čitateljskim grupama s praktičnim savjetima za osnivanje i vođenje takvih oblika druženja uz knjigu. Priručnik donosi pregled čitateljskih grupa u Hrvatskoj (grupe u knjižnicama i udrugama, privatne grupe), definiciju pojma i osnovna obilježja čitateljskih grupa, nudi odgovore na pitanje zašto osnovati čitateljsku grupu ili postati njen član, metodičke upute za rad čitateljskih grupa te na kraju ono što će zanimati mnoge klubaše – popis knjiga dobrih za rasprave prema preporukama čitateljskih grupa obuhvaćenih istraživanjem. Između redaka jasno se nazire želja autorice da ovaj praktični priručnik bude poticaj za osnivanje novih čitateljskih grupa i klubova. A u redcima? Puno osobnih razmišljanja, dojmova, iskustava stvarnih aktera - članova čitateljskih grupa i klubova, i naših, riječkih, poznatih imena, prezimena i nadimaka. Ponosni na naše graditelje! :)
Riječko predstavljanje knjige Ivane Bašić "O čitateljskim grupama..." održat će se u ponedjeljak, 30. lipnja s početkom u 19 sati u Narodnoj čitaonici na Korzu! Svi voditelji i članovi čitateljskih klubova, te svi zainteresirani za pridruživanje čitateljskim klubovima, dobrodošli su!
A kad je 2. srpnja prošle godine stigao mejl kojim Ivana Bašić najavljuje istraživanje o čitateljskim grupama u Hrvatskoj, nismo ni slutili kamo će nas to odvesti. Autorica knjige Biblioterapija i poetska terapija : priručnik za početnike i tadašnja predsjednica udruge Balans centar za biblioterapiju zakotrljala je tada lavinu koja se nezaustavljivo kotrlja i dalje u dobrome smjeru. Uhvatila se nelakog zadatka, odlučila ući u trag svim čitateljskim grupama u Hrvatskoj, intervjuirati voditelje i članove, doznati što god je zanima o tom fenomenu kojem je dugo trebalo da posije sjeme u ovoj zemlji ali koje nezaustavljivo klija i buja upravo posljednjih godina sve više i više. Pitanja koja su stigla pogađala su u pravu bit, iz svakog je bilo jasno da autorica pitanja poznaje temu i da je brinu prave brige. Bio je užitak prionuti na odgovaranje. U svakom slučaju, dala nam je svima misliti o onome što radimo, natjerala nas na inventure vlastitih klubova, na preslagivanje stavova, osvijestila nam važnost raznoraznih bilježenja raznoraznih podataka koji nam mogu pomoći u razvoju klubova, rasprava i nas samih kao voditelja i sudionika čitateljskih klubova i grupa. Ususret knjizi koja sabire sve te zanimljive podatke, odlučili smo sada mikrofon okrenuti na drugu stranu – upitat ćemo Ivanu Bašić sve što nas zanima prije no što nam knjiga konačno padne u ruke.
Tema Vašeg istraživanja bile su čitateljske grupe u Hrvatskoj. Odakle zanimanje upravo za čitateljske grupe? Sudeći prema pitanjima koja ste nam postavljali, imali ste prethodnih vlastitih iskustava. Kakvih? Što vama znače takvi oblici razvoja čitatelja?
Interes za čitateljske grupe kod mene se prirodno razvio iz bavljenja područjem interaktivne razvojne biblioterapije jer sam, istražujući primjenu ovog područja, došla do podataka koji jasno upućuju na terapijsko djelovanje ovakvog načina rada – čitateljske grupe pokazale su se izuzetnim sredstvom za pomoć u liječenju slabijih depresija jer smanjuju izolaciju, otvaraju nove perspektive i jačaju samopouzdanje. Kad sam se počela baviti biblioterapijom, imala sam najprije ideju o tome kako bi trebali istražiti terapijsku vrijednost literature i napraviti popise knjiga za djecu, mlade i odrasle koji bi se mogli koristiti u radu s ljudima. Pokušala sam oformiti tim ljudi koji bi radio na tome, ali nisam uspjela jer nismo dobili financijska sredstva za projekt. Razmišljala sam zatim o tome što bi bilo ostvarivo u našim prilikama u kojima još uvijek ne postoji svijest o važnosti terapijskog djelovanja literature i došla sam do zaključka da trebam raditi na poticanju osnivanja čitateljskih grupa u knjižnicama, udrugama i školama. Tu ideju sam izlagala na stručnim skupovima knjižničara i profesora književnosti na kojima sam u protekle dvije godine održala preko 40 predavanja i radionica. Počela sam polako istraživati postojeće čitateljske grupe u Hrvatskoj i pratiti što se događa na tom planu, razmišljajući kako bi jednog dana bilo dobro sve posložiti u određeni sustav koji će nam omogućiti da dobijemo jasniju sliku iz koje možemo krenuti dalje. Istovremeno sam prevodila literaturu o čitateljskim grupama i razmišljala o nacrtu buduće (a u ovom trenutku upravo objavljene) knjige koja bi, prije svega, trebala odgovoriti na pitanje zašto osnivati čitateljske grupe – smatram da je pitanje smisla uvijek ključno i njemu sam se najviše posvetila.
Kako ne bi sve ostalo na teoriji, ohrabrila sam se i osnovala svoju prvu čitateljsku grupu koju smo nakon nekoliko mjeseci druženja nazvali Malo drvo, po istoimenom romanu Forresta Cartera. Nastavila sam razgovarati s knjižničarima Knjižnica grada Zagreba o mogućnosti osnivanja čitateljskih grupa i upoznala sam Mirtu Šimić, voditeljicu Knjižnice Ivane Brlić Mažuranić koja je bila spremna učiti zajedno sa mnom i razvijati čitateljske grupe u svojoj knjižnici. Naša prva grupa nakon godinu dana dobila je ime Opstanak jer je na početku bilo komunikacijskih problema s nekim članovima, ali smo ih uspjeli nadići i – opstali smo. Vođenje grupe preuzele su Mirta Šimić i Ivana Kelava u vrijeme kad sam se posvetila pisanju knjige, i vode je i danas. U međuvremenu su u Knjižnicama grada Zagreba niknule nove grupe. Istovremeno s osnivanjem grupe Opstanak javila mi se studentica Anamarija Stepanić s kojom sam pokrenula grupu Klub čitatelja tuđih najdražih knjiga.
Na koji ste način „pročešljali“ Hrvatsku, kako ste dolazili do informacija o svim mogućim čitateljskim grupama? Koliko ste ih na kraju uspjeli pronaći? Je li vas ukupni broj klubova iznenadio? Pozitivno ili negativno?
Do informacija o grupama došla sam stavljajući obavijesti na facebook stranice Balans centra za logopedagodiju i biblioterapiju (www.balanscentar.blogspot.com) i Čitateljskog kluba Knjižnice Ivane Brlić Mažuranić. Poslala sam i obavijesti mnogim školama, udrugama, knjižnicama i institucijama koje rade s ljudima. I, naravno, neprestano sam govorila svojim kolegama i suradnicima o istraživanju koje provodim, a oni su vijest širili dalje.
Istraživanjem sam došla do 30 čitateljskih grupa, što nije pravo stanje stvari, iako vjerojatno nije daleko od toga. Javila mi se samo jedna školska čitateljska grupa koja je bila tek osnovana, tako da ovo područje ostaje još uvijek nejasno i može biti tema nekog budućeg istraživanja. Broj klubova nije me iznenadio jer sam bila svjesna da u Hrvatskoj ova vrsta aktivnosti nije popularna kao u zapadnim zemljama. Zato me posebno raduje da smo svi zajedno uspjeli stvoriti poticajnu atmosferu za razvijanje čitateljskih grupa i potaknuti na razmišljanje o važnosti ove aktivnosti za čitatelje i društvenu zajednicu. Danas je slika, samo nakon dvije godine rada, bitno drugačija – u posljednjih godinu dana osnovano je dvadesetak novih grupa, uglavnom u knjižnicama, ali osjeća se znatno promijenjen stav i pozitivan odnos prema grupama. Usudila bih se reći da su grupe danas tema broj jedan u knjižničarskim krugovima.
Vjerujem da ste na terenu pronašli čitateljskih grupa najrazličitijih sastava/usmjerenja. Možete li izdvojiti neke posebno zanimljive/drugačije ili jednostavno dati neke najučestalije primjere? Što se dobi tiče, koja je dobna skupina najkritičnija, oko koje se, po Vašem mišljenju, moramo posebno potruditi? Oko koje biste se Vi osobno najradije potrudili – koja Vam je poseban izazov? Zašto?
Ono što je zanimljivo jest da naše grupe nisu raznolike – imamo uglavnom «klasične» čitateljske grupe, što znači da nismo još došli do stupnja slobode kakvu imaju čitateljske grupe u zemljama u kojima se razvijaju već desetljećima. Imamo, koliko znam, samo jednu multi-title čitateljsku grupu u kojoj članovi čitaju različite knjige na jednu temu. To je grupa Spajalica iz Knjižnice Vladimira Nazora u Zagrebu. Naime, mogućnosti koje nude grupe su toliko široke da se mogu koristiti kao model učenja u raznim područjima i s različitim skupinama ljudi, o čemu sam iznijela neke informacije u poglavljima knjige koja se odnose na vrste čitateljskih grupa.
Najmanje je čitateljskih grupa za starije adolescente (od 15 do 18 godina), što je prava šteta i smatram da na tom planu trebamo raditi. Adolescenti su inače društveno zanemarena skupina – za njih postoji najmanje kvalitetnih sadržaja koji ih mogu povezati u neki smislen razgovor koji im omogućuje da ventiliraju svoje emocije, problemski sagledaju situacije i osjetilno se izraze. Smatram da u doba puberteta književnost može odigrati važnu ulogu jer kroz likove i situacije, i kroz određeni tip osjećajnosti koju knjiga izražava, mladi čovjek može dobiti priliku za onu «istovremenu bliskost i distancu» koja je nužna za zdravo oblikovanje identiteta.
Istraživali ste i imena čitateljskih grupa. Jesu li Hrvati maštoviti? Koji Vas se naziv posebno dojmio? Mislite li da je ime važno? Koliko nam ono govori o grupi/članovima?
Hrvati nisu posebno kreativni u davanju imena grupama. Najviše je grupa koje u svojim imenima imaju određenu dob članova, što baš ništa ne govori o posebnosti grupe. Ne mislim da svaka grupa treba forsirati nekakav atraktivan naziv, ali ime grupe je njezino važno obilježje i važno je da nastane iz spontanog osluškivanja jedinstvenosti grupe. Ime grupe osobito je važno adolescentima – to je tema o kojoj sam također razmišljala pišući knjigu i navela sam neke zanimljive slučajeve koji čitatelje mogu potaknuti na razmišljanje dok se bave ovom temom.
O čemu sve, po Vašem mišljenju, ovisi uspješnost jednog čitateljskog kluba? Je li neki čimbenik važniji od ostalih? Kolika je voditeljeva važnost pritom?
Svaka grupa ima svoga kapetana koji mora znati usmjeravati brod, a njegovim mornarima mora biti jasno koji je smisao zajedničkog putovanja. Karakter voditelja, njegove komunikacijske sposobnosti, tolerancija na različitosti i dobar osjećaj za ljude i njihove potrebe ključni su za stvaranje pozitivnog ozračja u kojem svaki član grupe osjeća da je prihvaćen, uvažen i istovremeno na neki način vođen, izazvan razgovorom, isprovociran na razmišljanje. Dobra organizacija i jasna podjela zaduženja drugi su važan element uspjeha, osobito zato što je ovo slobodno izabrana aktivnost za koju svi odvajamo svoje dragocjeno vrijeme i dolazak na susrete moramo unaprijed planirati. Grupa je jako nalik na tim. U tom smislu, to je prostor u kojem je jako važno uvažavanje različitosti, ali i zajednički cilj u kojeg su usmjerene sve snage različitih pojedinaca.
Utječe li, po Vašem mišljenju, postojanje čitateljskih grupa u društvu na općedruštvenu kulturnu klimu? Razvoj čitatelja kroz takav način razmišljanja o pročitanome, kroz duže vrijeme – koliko može utjecati na društvo u cjelini?
Duboko sam uvjerena da je početak nekog boljeg svijeta u povratku nekim zdravim, ljudskim oblicima komunikacije. Čitateljska grupa mjesto je na kojem možemo razvijati komunikaciju u kojoj čovjek može pokazati svoju cjelovitost, koja je uvijek kompleksna, i mjesto na kojem jasno vidimo što nas povezuje s drugim ljudima. Sve dobre stvari u svijetu počele su od nekih jednostavnih i vrijednih ljudi koji su imali dovoljno snage razumjeti drugoga i uključiti ga u svoj obzor. Smatram da su čitateljske grupe prilika da zajedno gradimo budućnost u kojoj će biti manje ispraznosti, a više smislenih, dubokih i posvećenih odnosa.
Više o knjizi i autorici možete pročitati na http://balanscentar.blogspot.com/.