Posljednji tekst Zvučne čitanke počeo sam pisati na samom početku ove (be)zvučne avanture, znao sam koju bih temu trebao obraditi na kraju te o kojim bih temama trebao pisati između. Ako je prvi tekst govorio o zvukovima kojima se započinje dan, tada je za očekivati da ću u posljednjem tekstu pripovijedati o završecima, odnosno o ostvarenjima ili određenim ritualima kojima se zatvaraju dnevna, tjedna, mjesečna i ina poglavlja. 

Premda sam na samom početku Zvučnu čitanku zamislio kao jednogodišnji projekt, ne raduje me završavanje ove kolumne. Nakon svakoga putovanja, obavljenoga posla ili opraštanja osjećam nelagodnu napetost u prsima, mučni pritisak u grlu. Isti me pritisak mučio kada sam čuo da Ivo Milazzo i Giancarlo Berardi napokon stvaraju novu epizodu Kena Parkera, koji je moj najdraži strip (anti)junak, protagonist koji je čitav život nastojao biti čovjek. Kakav su kraj autori namijenili Kenu, što se izdogađalo s njim u zatvoru, hoće li se konačno sresti s posinkom Teddyjem? Odgovore na neka od tih pitanja dobio sam u dugo očekivanoj priči. Gotovo dvadeset godina čekali su vjerni ljubitelji serijala epizodu #80 - kroz posljednjih dvadesetak epizoda Ken je bio prisiljen bježati pred zakonom jer je u radničkom štrajku ubio policajca. Nakon što je uhvaćen, Ken završi u kaznionici, presude mu doživotni zatvor, a što je poslije bilo s njim, saznajemo, eto, tek dvadeset godina kasnije. Ken je dvadeset godina boravio u zatvoru, dok su čitatelji proveli (pre)dugih dvadeset godina u neizvjesnosti. U priči Kamo jutro pružilo se (Fibra, 2015.) Ken je oslobođen, američki predsjednik dao je kažnjenicima oprost. Nadošla je Kena starost popraćena bolovima u leđima, jedino ga stara kremenjača vjerno služi, vremenu unatoč. Nedugo nakon izlaska iz zatvora, Ken spazi uništeno imanje. Glava imanja brutalno je ubijen, dok ženske članice obitelji nedostaju. Slijedeći tragove, Ken sustiže otete žene (majku i kći), a njih su oteli, ni manje ni više, njegovi stari poznanici, grupa bivših zatvorenika koji amnestiju nisu doživjeli kao drugu priliku, već mogućnost za novu nepriliku. Ken ne spašava žene od grupe ubojica kao što bi čitatelj očekivao - kroz flashbackove saznajemo manje lijepe dijelove iz zatvorske svakodnevice iz kojih se može pretpostaviti da se Ken promijenio iznutra tijekom proteklih godina.

Čitateljski komentari na dugo očekivanu priču nisu jedinstveni – dok jedni nisu nimalo zadovoljni Milazzovim crtežom, drugi zamjeraju Berardiju način kako je koncipirao kraj nove epizode. Osobno smatram da Berardi kao scenarist nije zakazao, ali i da se Milazzo mogao više potruditi po pitanju crteža. Odgovore na sva pitanja nisam dobio, stoga se nadam da priča Kamo jutro pružilo se nije posljednja, tim više jer prigodnog materijala za nove priče ima napretek. Opet, Ken je moj literarni prijatelj kojega ne mogu pokopati, čak ni sa stvarnim ljudima taj problem kod mene nije toliko izražen. Kraj nijednoga glazbenoga sastava ili književnika ne može me izbaciti iz takta kao Kenova smrt - jest, bude mi žao kada čujem da je umro još jedan duhovni srodnik, promrmljam “kvragu, jedan manje” pa nastavim dalje. Filmaše također žalim, no ni za jednog redatelja i glumca nisam pretjerano emocionalno vezan, dok mi je Ken poput oca ili brata - nijedan fiktivni lik nije mi u toj mjeri prirastao srcu.

Klonim se činova opraštanja, izbjegavam ih jer izazivaju turobnost koja na prvu ima oblik beskonačnosti. U svakom se završetku može pronaći i ugoda i neugoda, ovisno o tome kako običavamo pristupati kraju. Nipošto nije istina da kraj nečega dođe prije ako se intenzivno misli na njega, bude u životu suprotnih situacija u kojima čovjek godinama svjesno zaziva željenu smrt pa naposljetku doživi duboku starost. Nečije životno iskustvo može nam biti od koristi, ali ne moramo ga se slijepo držati jer se ono neće ostvariti na posve identičan način, ipak je svatko priča za sebe, što nam poručuje pripovijetka Legenda o životu i ljubavi Walta Whitmana. U toj priči imamo dva brata, Nathana i Marka, kojima djed prije smrti savjetuje neka ne budu ovisni o drugim ljudima. Braća se sretnu nakon pedeset godina, kao starci. Jedan je brat, Mark, pomno slijedio djedov savjet, izbjegavao bliskosti, stekao imutak i pun gorčine dočekao starost. Drugi je brat, Nathan, osnovao obitelj, bavio se trgovinom i stekao mnogo znanaca: “Tako je meni život bio naizmjence mračan i svijetao. Jesam li sretno živio? Nisam, ne u potpunosti; smrtnicima nikada ne može tako biti. Ali mogu staviti ruku na srce, i zahvaliti Višnjem gospodaru, što je bilo mnogo više sunčeva svjetla negoli mračnih oblaka. Dragi brate, u svijetu ima bijede, ali ovo je ipak ugodan svijet i žiteljima pruža mnogo radosti!” (87)

Ovim tekstom završavam jedno spisateljsko poglavlje – kao neprofesionalni ljubitelj glazbe, nastojao sam progovoriti o vlastitim glazbenim favoritima umećući pritom znanje iz područja filma, stripa i književnosti; pokušao sam proširiti vlastite granice, objasniti sebi i drugima neke glazbene fenomene i teme koje su mi se intenzivno vrtjele glavom, tražile da se zabilježe te tako postaju trajnije i po mogućnosti nešto jasnije. Stvaralački mir prožeo bi me svake subote, nakon što bi jedna tema definitivno izašla iz mene i zaživjela, postala dostupna široj javnosti. Projekt Zvučna čitanka učinio mi je čitavu godinu intenzivnijom, subote su se ubrzano redale i doslovno proletjele - u međuvremenu su ovaj svijet u tjelesnom smislu napustili glazbenici Arsen Dedić, David Bowie, Glenn Frey, Lemmy Kilmister, Keith Emerson, Merle Haggard, Prince, Jadranka Stojaković i George Martin (peti Beatle). Preminuo je idejni tvorac Zagora Gallieno Ferri, stripašica Magda Dulčić, karikaturist Oto Reisinger, romanopisac i nobelovac Imre Kertész, redatelji Ettora Scola i Wes Craven. Osim brojnih smrti velikih umjetničkih legendi, zanimljivi glazbeni albumi obilježili su prvu polovicu 2016. godine – Sam Beam i Jesca Hoop objavili su Love Letter for Fire, Kula Shaker K2.0, Mogwai Atomic, Andrew Bird Are You Serious, Tindersticks The Waiting Room, PJ Harvey The Hope Six Demolition Project, David Bowie Blackstar, Radiohead The Moon Shaped Pool, Explosions in the Sky The Wilderness, James Blake The Colour in Anything, a Izae album Snivatelj snima kojega čine obrade njihovih prijašnjih pjesama.

Osim Zvučne čitanke, proteklu mi je godinu u pozitivnom znaku obilježila izvannastavna grupa Kreativno čitanje i pisanje – utorkom bih vodio književnu radionicu na kojoj sam Anji, Emi, Emmi, Evi M. J., Evi Š. i Mariji nastojao proširiti dosadašnje znanje iz književnosti, koristeći se ponekad temama o kojima sam pisao u Zvučnoj čitanci. Uz redovni rad i književni volonterizam, što je u konačnici rezultirao Zvučnom čitankom te drugim tekstovima, 52 tjedana je doslovce proletjelo.

Zvučna čitanka je od samoga početka literarni pothvat, ambiciozan pokušaj da ostavim iza sebe pisani trag postojanja prvenstveno za (ne)znane duhovne srodnike. Pošto su ovo osobni eseji koji bi se mogli svrstati u dnevničke zapise, temu sam redovno podređivao i prilagođavao sebi. Posebnu zahvalu zaslužuje nepopravljivi radoholičar Kristian Benić, čovjek iz sjene koji je iz prve prihvatio moju zamisao glede glazbene kolumne i baš svake subote, bez obzira na sve, objavljivao na Magazinu novi tekst i imao enormnu dozu strpljenja za ispravljanje određenih tipfelera i faktografskih pogrešaka koje su se redovno pojavljivale tijekom pisanja. Kristian je bio i glavni grafički urednik – on bi tekstove neumorno dopunjavao linkovima na spomenute književne i audiovizualne naslove te ih ukrašavao prigodnim ilustracijama.

Mnoge teme i osobenjake iz svijeta glazbe nisam u dovoljnoj mjeri (ili nijednom riječju) spomenuo u ovih godina dana, a trebao sam – Justin Vernon, Bonnie „Prince“ Billy, Bill Callahan, Josh T. Pearson, Jonathan Wilson, Rufus Wainwright, Nick Drake, Antony and the Johnson, Bulat Shalvovich Okudzhava, Ibrica Jusić, Drago Mlinarec, Donovan, Miroslav Tadić, Otis Redding, Al Green, Charles Bradley, Amos Lee, Tim Hardin, Robert Plant, Stephen Stills, Roy Harper, Mike Oldfield, Jaco Pastorius, Mark Knopfler, Grant Green, Horace Silver, J. Tillman, Jim James, Eddie Vedder, Patrick Watson, Bill Frisell, Kurt Vile, Jeff Tweedy, Kenny Burrel, Sonny Clark, Lee Fields, Michael Stipe, Morrissey, Muddy Waters, Nat King Cole, Brian Eno, Richie Havens, Rory Gallagher, Tricky, Matthew E. White, Willie Nelson, Stochelo Rosenberg, Sam Beam, Ryley Walker, Thelonious Monk, Baby Face Willette, Ben Harper, Van Morrison, Bill Fay, Alanis Morissette, Kate Bush, Sharon van Etten, Anais Mitchell, Anna Calvi, Hope Sandoval, Cat Power, Beth Orton, Torres, Joni Mitchell, Carole King, Elizabeth Cotton, Tracy Chapman, Mavis Staples, Aretha Franklin, Ella Fitzgerald, Roberta Flack, Beth Orton, Bessie Smith i Francoise Hardy samo su neka od mnogobrojnih glazbenih imena koja zaslužuju zaseban tekst jer pripadaju zadivljujućoj zajednici osobitih osobenjaka.

Ni u jednom tekstu namjerno nisam upotrijebio psovku jer nisam htio zvučati poput određenih renomiranih spisatelja koji često tijekom pisanja koriste psovke samo zato da bi pred čitateljstvom ostavili dojam suvremenih, vječnih buntovnika. Dakle, Zvučna čitanka prigodno je štivo i za nešto mlađe uzraste, nema ovdje sablazni u obliku psovki, eventualno kakva škakljiva (po)misao i zaključak s kojim se neće baš svi složiti. Opet, psovki nema jer smatram kako bi esej kao forma morao biti maksimalno pročišćen, lišen suvišnih detalja, koncizan i stilski dotjeran. Koncizan nisam bio uvijek, ali barem nisam bio neugodan. Nije da psovke i vulgarizmi ne zaslužuju svoje mjesto u tekstovima ovoga tipa, neke teme i ljudi zaslužuju upravo taj tip verbalnih konstrukcija, no ovdje nisam osjetio pretjeranu potrebu za korištenjem istih...

Koliko sam bio razumljiv i zanimljiv u procesu pisanja, ne bih znao, reakcije čitatelja bile su malobrojne – nisam dobio ni prijeteća pisma ni ženidbene ponude. Ono što znam jest da su svi zamišljeni tekstovi stvoreni, a na njima je da sada nekako pokušaju zaživjeti samostalnim životom i pronaći put do čitatelja kojemu su možda namijenjeni. Došlo je krajnje vrijeme za odjavu, posljednji pozdrav. So long!