Nespavalačke tegobe ne uzrokuju uvijek godine, zasluge imaju i nagle vremenske mijene, a stresni periodi također pretežno udaraju na san. Posao knjižničara nije naročito stresan i naporan, no ima on svojih loših trenutaka i nepoželjnih osobina – knjižničarenje je naročito naporno onima koji se svakog oblika rada klone kao kuge, a reklamiraju se u društvu kao vrsni radnici.

Ako se knjižničar prepusti svojim korisnicima i njihovim potrebama, tada knjižnica dođe na dobar glas kao živo mjesto gdje se može govoriti o kulturi, ali i svakodnevnim temama što nisu uvijek strogo vezane uz književnost. Broj korisnika poraste, a samim time se proširi i obim posla – za očekivati je da će se organizirati dodatne aktivnosti, npr., javna čitanja i rasprave o književnim djelima, obilježavanje određenih datuma. Nije da baš svi knjižničari i profesori književnosti danju (i noću) banče u tihom društvu bučnih knjiga, zapravo i ne znam previše kolega iz struke koji strasno pričaju o blagodatima što ih nesebično pruža nepresušni izvor književnosti. Još je manje onih koji u slobodno vrijeme volonterski pišu o književnosti, po čemu mogu naslutiti koliko drže do svoje profesije.

Dok mnoge (ne)obične osobe procesi čitanja i pisanja zamaraju, mene te radnje umaraju u pozitivnom smislu, učine da mi san lakše priđe. Određena znanstvena istraživanja kažu da osobe koje čitaju prije sna kvalitetnije spavaju, i zaista, ima istine u tome. Opet, u stresnim razdobljima gotovo nijedna psihofizička radnja ne pomaže, čak i tablete za spavanje zakažu pa ih zato ne koristim. Stadiji nesanice poručuju mi da pod hitno moram usporiti životni tempo jer, dogodi se da noć posve zamijenim za dan. U stadiju nesanice palim radijsku postaju na kojoj se emitira instrumentalna klasična glazba, pogledam u komadu dva do tri filma, napišem dva do tri nova teksta i sve je to divno i krasno ako ujutro ne moram biti na redovnom radnom mjestu.

Ljeti, tijekom godišnjeg odmora, nesanica me uredno uhvati tijekom višednevne vladavine žege, kada se svi zidovi pregriju pa temperatura zraka razbija san u nepravilne komade. Ljeti redovno dobar dio dana prespavam poput kakve sove ili vampira, tako se ujedno čuvam od sunčevih zraka što svjetlokosima i svjetlookima predstavljaju podmukli izvor smrtnosti.

Bez obzira na godišnje doba i (ne)prisutnost nesanice, noću pretežno probavljam stripove – prije, između i nakon spavanja. Kratki stripovi koji čine zbirku Ivana Sršena Ma daj (Mentor, 2008.) i Pljosnati strip (System Comics, 2012.) Alekse Gajića, kompleksne grafičke novele i izuzetni grafički romani fino sjedaju noću jer, tada tišina poprima onu dostojanstvenu razinu što je poželjan sastojak pomnijeg procesa čitanja. Budući da je istodobno i likovno i književno ostvarenje, strip od čitatelja traži dvostruki intelektualni angažman. Dobro, nije baš svaki strip kompleksno štivo – komercijalni naslovi ne traže pretjeranu dozu čitateljskog iskustva. Klimava priča, koju ne mogu popušiti ni najnaivniji desetogodišnjaci, u pravilu me razbuđuje jer me poprilično iznervira šablonizirana radnja. Pitate se zašto onda još uvijek čitam (i ponekad kupujem) Zagora i njemu slične protagoniste (Tex Willer, Dylan Dog, Blek) na kioscima? Recimo da je riječ o prastaroj navici koja vuče korijenje iz ranog djetinjstva, obliku jeftine infantilnosti.

Smiraj koji pruža bossa nova nije dobra samo za početak, već i za kraj dana – ugodno je završiti dnevno poglavlje laganijim melodijama. Blues i jazz laganice te folk-rock albumi lako me mogu uspavati u standardnim noćima - kantautorice Anne Briggs, Shirley Collins & Davy Graham, Vashti Bunyan i Karen Dalton služe mi kao uspavljujuća sredstva. Opet, uz te kantautorice mogu čitati Mark Twaina i Walt Whitmana, baš kao što mi uz strip Aya (Fibra, 2015.) kao glazbena podloga mogu poslužiti world music izvođači (Amadou et Miriam, Tinariwen). Uz knjigu Skitnje do Santiaga Cees Nootebooma odlično sjeda fado (Mariza, Madredeus), atmosferu Jergovićeve zbirke Inšallah Madona, inšallah (Durieux, 2004.) mogu dopuniti sevdalinke, dok zbirci Kaubojske priče odgovaraju country melodije (Lambchop, Willard Grant Conspiracy) i blues izvođači.

Naravno, ima književnih djela koje nikako ne mogu čitati uz glazbu, naslova koji iziskuju stopostotnu koncentraciju, potpuni nedostatak glazbe. Što, naime, vrijedi slušati tijekom iščitavanja opusa Stanka Andrića, Danila Kiša i Brune Schulza čije su rečenice bogate prirodnim zvukovima (i drugim pjesničkim slikama) u toj mjeri da naprosto ne traže glazbenu podlogu, već samo svečanu tišinu, da bi doživljaj djela bio što potpuniji?

Andrić, Kiš i Schulz su, u književnom i duhovnom pogledu, bliski rođaci, intelektualni srodnici. Schulz je Prvi, Kiš Drugi, a Andrić Treći, zajedno čine književno trojstvo. Andrićev roman Simurg (Durieux, 2005) neodoljivo podsjeća na Kiša, baš kao što Kišova trilogija porodični cirkus (Bašta, pepeo; Rani jadi, Peščanik) podsjeća na zbirku pripovjedaka Dućani cimetne boje (Litteris, 2005.). Svi su oni na osebujan način pisali o svom djetinjstvu i živopisnim precima – Andrićeva je rečenica nabijena lirskim opisima, Kiš je volio miješati fikciju i fakciju, dok je Schulzov izraz bio hermetičniji, a takav je zasigurno bio i u privatnom životu, izvan književnosti. Na crtežima se Schulz prikazivao kao pasivno i podčinjeno stvorenje, u mazohističkom položaju, u službi ženā. Pasivnost i likovno umijeće doslovno su ga došli glave u Drugom svjetskom ratu; premda je bio pripadnik židovskog naroda, Schulz nije napustio okupirani gradić Drohobycz. Njemački časnik Felix Landau pružio mu je uvjetnu zaštitu – želio je da Schulz sobu njegovoga sina oslika muralima. Međutim, Landau je posjedovao nenormalnu naviku, uobičajenu za ona neobična, ratna vremena što su zorno predočena u knjizi Kod nas u Auschwitzu (V.B.Z., 2015.) Tadeusza Borowskog – naime, iz puke je dosade Landau običavao pucati na Židove koji bi prolazili ulicom pa je tako jednom prilikom ubio privatnog zubara gestapovca Karla Güntera. Günter se kolegi osvetio tako što je upucao Schulza, ni krivog ni dužnog, 19.10.1942. godine.

Imam dojam da je introvertni Bruno Schulz stvarao u dužim stanjima kreativne nesanice i groznice – ništa čudno ako zbog svojih gustih, baroknih rečenica, što su bile nabijene slikovitim i sočnim detaljima, nije propuštao vrijeme predviđeno za san, bojeći se da će mu rečenice u protivnom nepovratno skliznuti pa da će ih morati zamijeniti nekim manje vrijednim izrazima.  

Fotografije: cdd20