Pitam se ponekad zašto neki glazbeni izvođači album nazovu po sebi? O čemu je ovdje riječ – (samo)hvala, neinventivnost, nesigurnost, slabost ili egotrip kao što je to slučaj kod nekih prosvjednika? Većinom to rade debitanti na početku karijere (James Blake, Placebo, David Bowie, Scott Walker…), jednostavnost naslova možemo pripisati neiskustvu autora, tim više jer je pretežno riječ o debitantima. Naravno, ima izuzetnih izuzetaka – francuski glazbenik Ludovic Navarre, poznatiji pod umjetničkim imenom St Germain, naslovio je svoj četvrti studijski album iz 2015. godine St Germain.

No koliko je uopće naslov važan, u kojoj mjeri privlači ili odbija? Je li naslov usko povezan i s vanjskim dizajnom, dimenzijama te veličinom slova? Djeci je važan naslov, on ih zaintriga i ponuka na čitanje – koje dijete ne bi palo na naslov Čokoladne godine (a to je, samo da znate, odlična knjiga!)? Nisu samo limači slabi na zvučne naslove, i iskusnije ljubitelje književnosti privuče misteriozan naslov ili mračna naslovnica, baš kao što mnogi gledatelji padnu na bombastičnu najavu filma, nečiju obećavajuću usmenu preporuku ili promidžbeni plakat na kojem dominira ugodno oblikovano stvorenje.

Previše kvalitetnih umjetničkih djela u knjižnicama i knjižarama ljudi zaobilaze jer ih na prvu nije osvojio naslov djela ili dizajn korica. Naslov djela i vanjski izgled uvelike doprinose u privlačenju ili odbijanju konzumenata – napraviti kvalitetan cover umjetnost je sama za sebe, zeznut posao koji ne trpi fušeraj jer ofrlje napravljen posao ne donosi nove čitatelje, već eventualno loše kritike i financijske gubitke, a upravo to nijedan izdavač ne želi. Kod glazbenih albuma coveri su veoma važan sastojak, vizualni dodatak auditivnosti – knjižice koje se nalaze unutar korica ili plastičnih kutija daju draž pjesmama i cjelokupnom projektu, glazbenik može svoje estetske i etičke komponente izraziti kroz cover. Iza svakog dizajna uvijek stoji konkretna osoba čiji rad preferiramo, cijenimo i preporučamo. Majice koje stvaraju Mustre (Mustre su tri prijateljice – dizajnerice Romana Jelinčić, Marijana Prgomet i Ivana Pamuković) polako i sigurno osvajaju modnu industriju jer njihove majice krase prepoznatljive, pozitivne i pametne poruke. Naravno, kvaliteta se ne nalazi samo u originalnim vizualno-verbalnim porukama, već i kakvoći materijala, što će reći da su dizajnerice pri izradi vodile računa o udobnosti i funkcionalnosti odjeće, a ne samo o vanjskom dizajnu. Do dizajna i kvalitete drže mnogi mali proizvođači odjeće i obuće kao što je ivanićgradska tvornica obuće Šik cipele u kojoj se obuća radi ručno i pomno, a to zahtjevniji korisnici umiju prepoznati i cijeniti.

Nakladničke kuće koje drže do sebe i svojih čitatelja drže do prepoznatljivosti – zna se koji je nakladnik odgovoran, čija su izdanja odlično prevedena i obogaćena dodacima u obliku ilustracija, fotografija, predgovora, pogovora i srodnih tekstova. Vjekoslav Đaniš, urednik biblioteke Macchu Picchu koji u malom gradiću Bizovcu pored Osijeka potiho pravi prava izdavačka čuda na poljima devete umjetnosti i književnosti, preferira da svaku knjigu ilustrira drugi ilustrator jer svaki od njih ima svoj osobenjački, autorski potpis, prepoznatljivost u svijetu vizualnosti.

Ilustracije Alema Ćurina prepoznatljive su po izrazitoj kritičkoj intonaciji; njegovi su radovi izraz hrabre i višeslojne provokativnosti, potiču inertno društvo na konkretnu reakciju i akciju, na djelovanje i aktivno sudjelovanje u građanskom društvu. Ćurinovi likovni radovi u stanju su glasno (pro)govoriti bez riječi, a upravo je takve crteže, koji su istovremeno nijemi i višestruko narativni, teško praviti. Ćurinovi stripovi obilježeni su autorskom crtom – njegov tip crteža nije privlačan širim masama jer iziskuje određenu dozu čitateljskog iskustva i predznanja – njegov strip List vode: Atlantida (2x2, 2015.), u kojem se govori o životu stripaša Huga Pratta, nije naročito napet domaćim stripoljupcima koji uredno svrstavaju Zagora u vrh devete umjetnosti, a onda se ti isti kasnije čudom čude zašto javnost stripoljupce doživljava kao nezrela stvorenja.

Tekstovi na internetskim portalima zahtijevaju ispunjavanje određenih dizajnerskih smicalica – poznato je da dugački tekstovi na portalima odbijaju, čitatelji nastoje što brže i lakše doći do informacije. Jednom sam prilikom pročitao da tekst ne smije premašiti tri novinske kartice, stoga nastojim da tekstovi koje objavljujem na portalima ne prijeđu u velikoj mjeri tu količinu znakova, čisto da ne ubijem čitatelja u pojam. Koliko god kvalitetni i štosni bili, podugački analitički tekstovi na portalima nisu rado viđeni, a samim time su i slabije čitana pojava. Specijalizirani su časopisi sasvim druga priča – svaka ozbiljna tiskovina preferira stručne analitičke tekstove. Naravno, prolaze i kratke forme ukoliko je sadržaj zadovoljavajući.