Zašto čovjek diže glas, o čemu je riječ? Je li čin prosvjedovanja egotrip, prijeka potreba, ljubav prema čovječanstvu ili osobenjačko koristoljublje? Kako kod koga, zar ne? Nismo svi (pred)vođeni istim namjerama.

Koliko protestiranje ima smisla u ovim naopakim vremenima, kada se gotovo sva komunikacija, pa i čin protesta, svodi na virtualni svijet, sveprisutne društvene mreže? Društvena mreža opaki je oksimoron – virtualni svijet potiče asocijalnost, uspješno čini ljude slabima i neorganiziranima, no pruža im ujedno varljiv osjećaj jakosti i važnosti, o čemu jasno govori Disciplin A Kitchme u pjesmi Društvena mreža.

Malo tko više piše pismene manifeste s plemenitom nadom da će popraviti poremećeno stanje u društvu, a još je manje onih koji ih studiozno čitaju i pokušavaju sprovesti pročitano u konkretno djelo. Protestne pjesme i protestna književnost nekada je dizala ljude na noge, ujedinjavala ih i učinila jačima – Eunice Kathleen Waymon (1933-2003.), u svijetu glazbe poznatija kao Nina Simone, uvelike je doprinijela u borbi protiv rasizma[1] Kako je tekla karijera Nine Simone i zašto se odlučila angažirati u procesu suzbijanja rasne diskriminacije, zorno predočava dokumentarac What Happened, Miss Simone? (Liz Garbus, 2015.).. U ono je vrijeme dobar govornik bio kadar pokrenuti puk u poželjnom smjeru, riskirajući pritom osobni mir i sigurnost. Martin Luther King nije uzalud zaradio smrtonosni metak, snažne riječi o rasnoj jednakosti koje su činile njegove protestne propovijedi zasmetale su neistomišljenicima [2]Filmska industrija odala je počast M. L. King tako što je 1968. godine odgodila dodjelu filmske nagrade Oscar (prvi put je do odgode ceremonije došlo 1937. godine, zbog velike poplave u Los Angelesu).. Lutherova smrt pokrenula je val novih ljudi – potaknula je ljude na razmišljanje o boljem svijetu te tako ubrzala proces rasne ravnopravnosti u Americi, ali i šire.

I danas se čitaju kultne knjige (kao što su Orwellovi romani Životinjska farma i 1984.) te eseji u kojima se nedvosmisleno ide protiv određenih oblika ljudske gluposti, no na prvu izgleda da je takvih čitatelja sve manje. A možda ih zapravo ima sasvim dovoljno ili čak i puno, tko će ga znati? Međutim, čini se da su čitatelji skloni protestu sve tiši, inertniji i uplašeniji zbog sve glasnijih globalnih strahovlada i sveprisutnih kamera čiji je dolazak Orwell predvidio u distopijskom romanu 1984. čiji sadržaj uvelike osjećamo na vlastitoj koži. Radnja 1984. postupno se ostvaruje perfidnim, podmuklim metodama.

Klimave gospodarske situacije predviđaju ljudima nesigurnu budućnost pa stoga mnogi šute iz čistih praktičnih razloga, izabiru mlakost da bi zadržali službu koja ih hrani. Rijetki protestiraju jer velikoj većini na poslu prijeti siguran vritnjak ukoliko otvoreno iznose svoje kritički nastrojene stavove; gorkoslatka je muka biti čovjek sa stavom, a ne poslušna ovčica koju redovno muzu rasipni pastiri i kojekakvi ušminkani skorojevići.

Ako već nije zakonom zabranjen, onda je protest barem škakljiv čin ukoliko se izvodi u javnim sferama, baš kao što je nepoželjna sumnja u propisane vjerske i državne dogme. Javno slušanje i izvođenje društveno angažiranih pjesama kao što su Mississippi Goddam [3]U nekoliko američkih država pjesma je zabranjena jer u naslovu sadržavala riječ „goddam – Nina Simone napravila je pjesmu nakon što je četvero djece crne rase ubijeno u bombardiranju baptističke crkve u Birminghamu (država Alabama). (Nina Simone), Freedom (Rage against the Machine) i Selling Jesus (Skunk Anansie) teško ćete čuti u repertoaru uličnih svirača, baš kao što ćete teško čuti da netko u razgovoru tečno citira tvrdnje Danila Kiša iz ogleda O nacionalizmu.

Sasvim zasluženo i neočekivano, buntovna skladba Goli i bosi sastava Elemental osvojila je ove godine nagradu Porin za najbolju skladbu. Slušanje protestnih pjesama (koje su svojedobno stvarali i javno izvodili Phil Ochs, Sixto Rodriguez, Tomaž Domicelj, Ivica Percl...) te konstruktivne rasprave o smrtonosnim oblicima homogenizacije društva smiju se voditi unutar pojedinčeva četiri zida, dok se u javnosti smije naširoko i naveliko razglabati o starletama, frizurama, irealnim pokušajima suicida, najsvježijim razvodima, uspješno izvedenim financijskim malverzacijama, proširenim venama te zabavnim televizijskim emisijama u kojima baš svaka šuša može dobiti svojih pet minuta slave, zarevati o neuzvraćenoj ljubavi ili prirodnim mijenama, npr., kako je sunce sakrilo mjesec i obratno. Koja se doza umjetničke kreativnosti i hrabrosti krije u takvim pjesmuljcima, nije još izmjereno, niti će se to tako skoro dogoditi jer društvene hrabrosti i socijalnog angažmana u mnogim popularnim pjesmama nema.

Ako se o ljubavi pjeva na netipičan način, kao što je to svojedobno učinio Voland Le Mat u albumu Faustopojke, glazbenik neće steći pretjeranu naklonost publike. Originalni pjesnički izrazi, koji čine dobar dio albuma Faustopojke, čin su autorskoga protesta. Voland Le Mat nije se prepustio željama i prohtjevima široke publike, a činjenica da još uvijek nije izdao drugi studijski album samo govori da mu nije do brze slave i zarade.

Potencijalnim zvijezdama i zvijezdama u usponu ne pada na pamet da izgovore poneku kritičnu misao o imperativu ljubavi ili nacionalizmu – svaka ambicioznija duša planira živjeti od hvale vlastite nacije (pohvale na internacionalnoj razini još su poželjnije, ali i nedostupnije) pa čemu da onda govori protiv nje? Nisu baš svi spremni pjevati o temama koje je otvarala Nina Simone. I nju je njezin društveni angažman umalo koštao glazbene karijere – protestne pjesme nisu joj pružile masovnu popularnost, ali je zbog njih posve zasluženo zaslužila poštovanje mnogih mislećih pojedinaca koji su i rukama i riječima nastojali pokrpati određene društvene pukotine.

Fotografije: jewishcurrents.org