Djelomične odgovore na gornja pitanja pokušao sam pronaći u knjizi Pisanje na drogama (Celeber, 2004.) Sadie Plant. Tamo se spominju neki književnici koji su stvarali pomoću dragih im opijata – Baudelaire je, naime, hvalio vino, a kudio opijum. Stevenson je u svega šest dana napisao roman Dr. Jeckyl i Mister Hyde na kokainu, a istu je drogu preporučao pacijentima te obilato konzumirao osporavani dr. Sigmund Freud prije nego je pokušao svoje pacijente liječiti psihoanalizom. [1]Psihoanaliza je maestralno ismijana u mokumentarcu Zelig (Woody Allen, 1983.), a spominje se i u romantičnoj drami Annie Hall (Woody Allen, 1977.) – glavni muški lik, komičar Alvy Singer, 15 godina posjećuje psihijatra. U filmu se spominju i opijati - Annie preferira održavati tjelesne odnose uz marihuanu.

Kreativnim pojedincima za proces stvaranja nije potreban stimulans u obliku opijata, već prije svega talent. Da je suprotno, tada bi svi prošli, sadašnji i budući uživatelji opijata bili na dobrom glasu kao vrsni i rasni umjetnici, verbalni čarobnjaci i likovnjaci. Opijati mogu dodatno proširiti, ali i uvelike narušiti ionako krhku percepciju; nisu da su baš kod svih umjetnika stimulansi poticajni, baš naprotiv, opijati mogu imati ulogu neželjene kočnice u stvaralaštvu. „Od sviju droga mora je najopojnije!“, piše Joža Horvat u pjesmi Renati kojom započinje putopisnu knjigu Besa: brodski dnevnik. Osim što je najopojnije, more je vjerojatno najzdraviji i najdugovječniji opijat (Joža Horvat je godine i godine proveo na moru pa stoga vrijedi vjerovati njegovoj tvrdnji).

Alejandro Jodorowsky (1929.) sigurno se nije služio morem dok je snimao psihodelični vestern El Topo (1970.) i psihodeličnu dramu The Holy Mountain (1973.). Yasujirō Ozu bio je poznat po neobuzdanoj sklonosti prema alkoholu. Taj je pio kao spužva ili jarak, ali bi navodno i više uradio pod utjecajem pića. Međutim, da je manje pio, možda ne bi umro na svoj 60. rođendan, već bi poživio još nekoliko desetljeća i ostavio nam još pokoji biser sedme umjetnosti?

Kada su opijati u pitanju, Aldous Huxley drastično je mijenjao svoje mnijenje – u eseju O Samotranscendenciji negativno se izrazio o uporabi opijata, da bi malo kasnije u eseju Vrata percepcije pohvalno pisao o utjecaju meskalina. Oba su eseja dostupna u knjižici U prilog duhu (Jesenski i Turk, 2014.).

Određeni komentari pojedinih uživatelja opijata budu mi djetinje naivni, upravo smiješni. Kad moraju znatiželjnicima opisati osobna iskustva konzumacije, vade se standardnim izlikama tipa ma_to_ti_se_ne_može_opisati_riječima! Odlično, veliku korist imaju od toga slušatelji i čitatelji, odmah im dođe da se oduzmu od sreće. Za očekivati je da se uživatelj opijata, koji nije u stanju predočiti iskustvo u usmenu ili pisanu riječ, neće ozbiljno baviti književnošću. Bukowski i Carver puno su pili, ali su i puno toga napisali – no pisali bi oni i u trijeznom stanju jer su naprosto bili kadri naći pravu temu za pisanje u naizgled svakodnevnim situacijama. Motiva za pisanje njima nikada nije manjkalo, bili su rođeni pripovjedači, iskonski kroničari svoga doba koje su mnogi neuspješno pokušali kopirati. [2]Više detalja o životnom radu i djelu Charlesa Bukowskog možete saznati gledajući dokumentarac Bukowski: Born into this (John Dullaghan, 2003.). Poklonicima Janis Joplin dobro će doći dokumentarac Janis: Little Blue Girl (Amy Berg, 2015.) u kojem se ukratko spominje koje je sklonosti prema opijatima gajila Janis i kako su njezine ovisnosti u konačnici djelovale na njezino stvaralaštvo.

Jednostavno je: ako imaš nešto smisleno i konstruktivno za kazati, učini to, ali i napiši to zbog sebe i drugih ljudi, da ostane trajnije. Ako nemaš neku misao vrijednu bilježenja, uhvati se posla koji ne zahtijeva jezik i sposobnost pisanja. Želiš pisati, a vjeruješ da bi ti baš stimulansi mogli dodatno naoštriti tupa osjetila? Možeš pokušati, ali na vlastitu odgovornost. Povijest književnosti pokazuje da su mnogi pokušali pisati pomoću opijata, ali da nisu svi bili jednako uspješni u stvaranju – nekima nisu pomogli ni galoni alkohola ni igle krcate kemijom. Isto tako, povijest književnosti kaže da su mnogi pisci pisali u čistom stanju – daklem, trezvenjaci nisu nekreativni bezveznjaci. Ukoliko imaju potrebu za iskazivanjem svojih misli i radne navike, talentirani kreativci će ostaviti trag iza sebe. No nekim je autorima umjetnički poziv konstantno kao teniski meč – samo trava i bijele linije.

Glazbenicima opijati ne služe samo za poticanje kreativnosti, neki ih koriste prije javnog nastupa, da bi smanjili strah od javnog nastupa. S tim se teretom godinama teško nosio Prince, tako barem tvrdi njegov neimenovani diler koji mu je nabavljao snažne tablete protiv bolova što izazivaju ovisnost. Za Janis Joplin kažu da nije običavala koristiti opijate prije koncerata, već nakon nastupa, dok je Neil Young navodno bio na kokainu za vrijeme nastupa na posljednjem koncertu sastava The Band – kokain mu je tada doslovno visio iz nosa, no taj se detalj rotoskopijom maknuo pa nije vidljiv na snimkama po kojima je kasnije napravljen dokumentarni film The Last Waltz (Martin Scorcese, 1978.). [3]Scorcese je priznao da je u tom periodu života obilato konzumirao kokain.

Za kraj, vratimo se na početak teksta. Opijati su tužan dodatak kreativnosti, zasigurno su promijenili percepciju članova sastava The Beatles, no veoma je upitno u kojoj mjeri i u kojem smjeru. Opijati jesu neslužbeni koautori nekih pjesama sastava The Beatles, ali su, po mom mišljenju, ujedno i djelomično odgovorni za njihov raspad.

Fotografije: Beatles: Yellow Submarine