Otkako je Bob Dylan postao planetarno popularan, postavlja se pitanje tko bi mogao biti njegov zamjenik. Znači, više od pedeset godina vrti se u svijetu glazbe pitanje na koje svako malo netko ponudi odgovor. Jedni kažu The Tallest Man on Earth, drugi Conor Oberst, a tu su i treći koji tvrde da bi Jamie N Commons mogao ponijeti ulogu i breme Dylanovog nasljednika. Zašto breme? Pa Dylan je napravio tucet kvalitetnih albuma, pokazao zavidnu i teško dosežnu razinu kreativnosti u svom glazbenom stvaralaštvu. Njegov bi nasljednik ipak trebao iza sebe imati određenu diskografiju, što će reći da vlasnik nekoliko razornih hitova ili iznadprosječnih albuma ne bi mogao dobiti titulu Dylanovog nasljednika.

Također, postavlja se pitanje tko će biti nasljednik Arsena Dedića – zaista, tko danas ima tu dozu stvaralačke snage i ljudskosti koju je Arsen posjedovao i bespogovorno dijelio sa svojim auditorijem? Tko je u stanju otvoreno progovoriti o pogrešnim i prohujalim ljubavima, društvenim anomalijama i životu uopće kao što je to radio meštar Dedić? Isto tako, ponekad se postavi pitanje tko bi mogao biti novi Krleža, zašto ga tako dugo nema i kada će napokon doći te poput Nazarećanina izbičevati i pomesti svu tu silu glasnih mediokriteta s književne scene – dobar dio suvremenih pisaca, književnih kritičara i teoretičara književnosti čine prosječni novinari, profesori bez ijednog dana staža u školi, sastavljači odličnih školskih zadaćnica, polaznici tečajeva kreativnoga pisanja, smioni sinovi i kćeri književnika te probitačni karijeristi iz akademske zajednice.

Talentiraniji i upućeniji pripadnici književne scene rjeđe se pojavljuju u javnosti, svjesno se klone kamera i nerado nastupaju u medijima, radije to isto vrijeme (po)troše na konkretan rad, a davanje izjava prepuštaju glasnim karijeristima, brbljavcima opće prakse koji svaku priliku koriste za samopromociju. Karijeriste odaju njihove brojne titule i funkcije – oni se kao profesionalni književnici ili profesori ne bave samo pisanjem, već sjede u uredništvima časopisa i odbora, potpisuju odluke i rješenja, počasni su gosti okruglih stolova i tribina, objavljuju stručne radove na nacionalnim i međunarodnim simpozijima. Karijeristi ujedno imaju vremena za obiteljski život, piknike i krstarenja, posjećuju rodbinu i uređuju grobna mjesta, nije da im privatni život pati zbog posla – a kako i bi kad posao rade polovično ili ga radi netko treći u njihovo ime?

Krvni nasljednici karijerista također su u društvu na glasu kao napredna bića, a neki čak i jesu takvi. No ima i nasljednika koji su frustrirani, svjesni svoje prosječnosti i obilježeni glasnim društvenim uspjehom roditelja. Mnogi uistinu napredni pojedinci nisu imali svoje potomstvo – Andrić, Krleža, Kiš, Schulz, Bernhard i Hrabal nisu ostavili iza sebe sina ili kćer, tako barem kažu fakti. Pojedini talentirani umjetnici kao da moraju odlučiti između potomstva i rada – izgleda da češće biraju poziv umjetnika.

Ukoliko trenutno postoji, nasljednik Miroslava Krleže je nepoznati marginalac, prepušten je sebi i nije član književnoga kruga, a upravo to moraš biti da bi postao ime na sceni. Poželjno je djelovanje pod okriljem iskusnog mentora koji te gura naprijed, preporuča se članstvo u nekom književnom društvu i nije loše biti član u uredništvu barem jednoga časopisa (što više uredništava, to bolje – ako ništa drugo, bolje je iz financijskih razloga). O Krležinom će se nasljedniku svakako uvelike govoriti nakon što umre, što je čest slučaj kod mnogih kreativnih genijalaca koji odbijaju robovati zadanim trendovima – proslave se nakon života, kad se pridruže podzemnom carstvu crva.

Mogući Krležin nasljednik svako malo se najavi - dogodi se da netko objavi vrhunski roman ili fascinantnu zbirku pjesama, no genijalni um veoma brzo bude poklopljen životnim nedaćama u obliku neplaćenih računa, sudskih tužbi, ovrha, alimentacija i srodnih problema što redovno dolaze s godinama. Vladajuće garniture podobne svesrdno potiču na stvaralaštvo izdašnim potporama više negoli poljoprivrednike, stočare i mafijaše, pardon, poduzetnike. Svojeglave pisce vlast ne trpi - uklanjaju se oni u kojih nije razvijena navika pokoravanja i podmetanja leđa. Ništa bolja situacija nije ni na glazbenim poljima – nezavisni autori kao što su Izae, Voland Le Mat, Rebel Star, Stray Dogg i Wooden Ambulance sigurno ne žive samo od svoje glazbe – prije bi se reklo da žive za glazbu u svoje slobodno vrijeme. Od prodaje albuma nemaju koristi – album Kalifornija sastava Rebel Star kupio sam u CD shopu za dvadesetak kuna (živo me zanima koji postotak od prodaje dobivaju autori).

Kad god bude došao, Krležin i Dedićev nasljednik naći će se u brojnim ideološkim ratovima, od njega će se tražiti da izabere rov jer, i kod autora i kod čitateljstva osjeća se maligna opsjednutost društvenom pripadnošću. Naime, ako se autor otvoreno izražava kao nepripadnik postojećih vladajućih ili oporbenih frakcija, tek je tada šikaniran i dodatno potisnut na margine, što nije nimalo loše za nesmetani proces stvaranja, ali može biti nepoželjno za stvaratelja koji ipak mora od nečega živjeti. Položaj na marginama nesiguran je i nepoželjan, konstantno predstavlja životarenje na rubu, stoga se ne preporuča ziherašima i konformistima. Margine pružaju i određenu dozu mira, sastojak nužan za autohtono stvaralaštvo što nije nadzirano od strane drugih ili trećih osoba.

Problem nasljedništva ne muči samo autore, već i sakupljače – pasionirane kolekcionare brine kome će pripasti zbirka sakupljenih predmeta, hoće li nasljednici biti (ne)napredni, odnosno kako će se odnositi prema nasljedstvu – hoće li ostavštinu čuvati ili rasprodati na buvljaku za sitni novčani iznos ili stado rahitičnih ovaca, ne mareći pritom za vrijeme, financije i trudove koji su utrošeni na prikupljanje predmeta (u mom slučaju, stripova).

Kao umjerenoga kolekcionara, užasava me pomisao na smrtnost – zapitam se kome će pripasti moja osobna zbirka stripova nakon što napustim ovaj svijet. Hoće li ostavština završiti u pravim ili krivim rukama? Isto ili slično pitanje možda je razdiralo i glavnog lika iz serijala Kolekcionar (Fibra, 2010.) talijanskog autora Sergija Toppija (1932-2012.). Toppijev bezimeni Kolekcionar iznimno je bogat i uporan gospodin, obrazovan (studirao je medicinu u Beču) i uglađenih manira, zna što želi i ne preza ni pred čim kako bi došao do cilja. Poduzetan je i po mnogočemu izuzetan, a zanimljivo je da mu se ne mijenja fizionomija, moguće je čak da uopće ne stari jer, ništa čudno ako se tijekom svojih ekspedicija domogao sredstva što pospješuje dugovječnost ili makar zadržava mladolikost lica i gipkost pokreta. Kroz egzotične lokacije (Afganistan, Australija, afričke pustinje, Divlji zapad) prolazi Toppijev Kolekcionar dok se nastoji domoći rijetkih predmeta.

„Uvijek dobijem ono što želim.“, rečenica je koju Kolekcionar ponavlja poput čarobne izreke i, što je najbolje, uspostavlja se da je u pravu, svi čimbenici na kraju budu na njegovoj strani, uloženi napori mu se isplate. Kolekcionar je naprosto nenadmašan, bogovi kolekcionarstva na njegovoj su strani: „Želio bih da jedno bude jasno: ne bi me se trebalo, prijatelju dragi, izjednačiti s običnim kolekcionarima koji pune svoje galerije različitim predmetima koje su izabrali zbog njihove starosti, njihove tržišne vrijednosti, njima svojstvene ljepote. Mnogima od tih ljudi ne predstavlja problem pokazivati svoje blago. Ja nisam jedan od tih. Ja skupljam samo predmete koji za mene imaju posebno značenje, predmete koji su živjeli, protagoniste povijesti koja ja jedini poznajem zahvaljujući svojim istraživanjima. Jednom kad ih dobijem, čuvam ih za sebe. Više ih nitko neće vidjeti.“ (15)

Valja se zadržati na posljednjoj rečenici, iz nje nastaju brojna potpitanja - naime, koja korist od kolekcije koja nije dostupna javnosti? I koja korist uopće od bilo koje kolekcije? Je li skupljanje predmeta oblik (samo)zavaravanja, popunjavanje rupa na egzistencijalnoj ili emocionalnoj razini?