Zanosna poetika koju u svom pripovijedanju koristi filolog i povjesničar Michel Zink, jedan od najvećih autoriteta za srednjovjekovnu francusku književnost, toliko je rijetka da treba na nju ukazivati, treba je čitati, treba je uživati.

Strast kojom autor pristupa naoko suhoparnoj temi srednjovjekovne poezije čini svu razliku. Volimo povijest za koju se zalaže. Volimo povijest kakvu piše.

Konture (pop)kulture je serija tekstova o publicističkim knjigama na temu popularne kulture, sociologije, suvremenog društva i ostalim kulturološkim ljepotama.

Dobro došli u srednji vijek malena je knjižica od kojih petnaestak centimetara i stotinjak stranica u kojoj su sakupljeni tekstovi autora emitirani tijekom ljeta 2014. godine u eteru France Intera. Kratki su to, sadržajni i zanimljivi uvodi u samu srž srednjovjekovne književnosti. To je upravo onaj pravi mali biser kojeg na polici ne biste prepoznali da vam netko na njih ne ukaže.

O srednjem vijeku puno se pisalo, pisalo se i drukčije i nadahnuto već ranije. Fernand Braudel, Jacques Le Goff, Carlo Ginzburg, Umberto Eco, samo su najzvučnija imena na tom području, no Michel Zink nam je relativno nepoznat iz jednostavnog razloga što mu je ovo jedini prevedeni naslov u Hrvatskoj, i to takav da ponovno oživljava našu fascinaciju tim pogrešno oslovljenim "mračnim" razdobljem.

Michel Zink otvara nam oči pred tom običnom osjećajnošću, te nam osobe postaju stvarne.

On nam ukazuje na toliko ljudska izvorišta srednjovjekovne književnosti, na one koji su je pisali i smišljali, kada i zašto su to činili, u kojim uvjetima, kojom pobudom i kojim ciljem. Sve su to redom bili obični ljudi koji su preživljavali snalazeći se na različite načine, koji su se zaljubljivali i patili jednako, koji su imali potrebu biti shvaćeni, biti prepoznati, bliski, koji su imali nezadrživu potrebu izraziti se. Michel Zink otvara nam oči pred tom običnom osjećajnošću, te nam osobe postaju stvarne, taj trubadur čini nam se da ga prepoznajemo, u sadašnjosti, u drugima, u sebi.

Na kraju svakog poglavlja, poput pravog pripovjedača, Zink nas vraća u vrijeme događanja, podsjeća nas na to koliko je vremena prošlo od onda do sada, upravo u trenucima kada se osjetimo bliskima, kada se to daleko vrijeme preklopi s našim.

Razlike koje primjećujemo suptilne su razlike u poimanju svijeta oko sebe. Tako se u srednjem vijeku priroda doima mnogo bližom nego što je to danas slučaj, ženska je ljubav ugrožena, suzdržana žudnja predmet izraza muškaraca, tim strastvenija što je neostvarena. Čudi nas zahtjevnost udvorne ljubavi koja je najsnažnija onda kada nije utažena, kada je daleka. No, je li ljubav i danas jednostavna, i trubaduri su mislili da nije...

Upravo je pustolovina ono o čemu mašta srednjovjekovni čovjek, nešto u što se upušta viši stalež.

Riječ koja je opisivala svu tu tjeskobu ljubavne frustracije, varljivi i bolni užitak ljubavi nazvali su joi, krnji oblik radosti. Pustolovina radosti i boli. Potreba da se nekoga zasluži i da mu se služi. Upravo je pustolovina ono o čemu mašta srednjovjekovni čovjek, nešto u što se upušta viši stalež, obećano bogatstvo kojeg utjelovljuje Sveti Gral, vječna pustolovina za koju nikada nije napisan rasplet, on bi naime bio suvišan, pustolovina je, paradoksalno, potpuna upravo onda kada je nedovršena, u mnogočemu poput ljubavi...

Michel Zink završava knjigu neodoljivim pozivom na čitanje. Oduševljeno govori o tome kako je u nama čitateljima želio i pokušao potaknuti želju za čitanjem srednjovjekovne poezije. "Ja u tome toliko uživam!" kaže, i mi mu vjerujemo. "Naravno, na svijetu ima i drugih stvari osim srednjeg vijeka. No njegova nam je poezija toliko daleka da nas otrgne od nas samih, a toliko bliska da se u njoj pronalazimo: nije li upravo to ono što možemo očekivati od čitanja i umjetnosti?"

Nije li to savršeno sročena istina?