Više ga nema…

Nema već mjesecima tog kioska na Škurinju između ulice Škurinjskih žrtava i Save Jugo Bujkove, dviju ulica u kojima živi valjda 1000 ljudi. Kao klinci ranih devedesetih nismo znali ni tko su točno škurinjske žrtve, a još manje tko je Sava, ali znali smo gdje je i zašto idemo u kiosk… A sada više ne idemo...

Vlasnici su vjerojatno zaključili da se logika kretanja i ponašanja stanovnika naselja radikalno promijenila pa među svim tim betonskim nizovima Škurinja i četrdeset godina starog Novog naselja (“četrdesete su nove dvadesete”) više ne postoji ni jedan kiosk. Ono što postoji je jedan izdvojeni od same sredine stanovanja koji se uklopio u logiku i prostor trgovačkih centara (između ostalog gotovo točno na mjestu bivše trgovine tvornice konopa koja se nalazila tik do njega), a druga točka kupovine sličnih sadržaja je u samom Konzumu blizu banana…

Nestanak jednog kioska pripada onim stvarima u životu koje se dogode prešutno i tiho te nikoga za njih nije previše briga…  No da li bi nas možda trebalo bar malo zaškakljati i ima li jedan “običan” kiosk možda veću važnost od obične trgovačke funkcije?

Danas na kioscima možemo kupiti piće, slati pakete, plaćati račune, razvijati fotografije, kupovati igračke, dogovoriti transplataciju bubrega (usluga u pripremi).... Ipak, uz sve to tu su i dalje njegove osnovne i temeljne funkcije - prodaja desetaka časopisa, novina, romana… Pogledamo li  samo kroz potonje naočale shvatimo da je kisok vjerojatno najveća točka kulture i znanja u većini naselja, posebno u gradu kao što je Rijeka.  U svakom gradskom naselju na nalazimo ni knjižnice ni muzeje ni kulturne ili ostale centre, ali nalazimo kisoke. A na njima i toliko toga što nam u životu treba…

Kada preispitam samo osobne uspomene na rast s kioskom mogu vidjeti koliko me je trajno obilježilo sve što je do nas dolazilo preko njega i to baš onog od kojeg je krenula ova naša priča… Sve je počelo kupovanjem sličica za albume još ranih devedesetih, od Paninijeve Italije ‘90 pa do USA ‘94 (i izgovarali smo upravo “USA”, a ne “juesej”), a uz koje bi se prošvercao i pokoji strip od kojih se uglavnom sjećam još nekih pustolovina Paje Patka… Pojavljivale su se povremeno i tiskovine baš za djecu tipa Dječjeg kluba u kojem je osim znanstvenih zanimljivosti upakiranih u zabavu najveća fora bila spajati brojeve ne bi li se dobio neki crtež. Naravno, kupovanje bilo čega na kiosku tada nije bila samostalna aktivnost jer kada imaš 8 godina nemaš vlastitih sredstava i izbori odraslih s kojima si na kiosku neminovno utječu i na tebe. A oni su prirodno kupovali Novi list na koji sam se tada navukao te čitanje kojeg od početka do kraja smatrao prilično važnom točkom dana dobar dio djetinjstva. Bila je na kiosku kratkotrajno i Tribina, časopis o navijačima kojima sam bio opsjednut, a trebalo je djeda nagovoriti da kupi magazin u kojem već s naslovnice gore baklje i lete šake… To je bila posebno izražena faza krajem osnovne škole kada je nogomet bio maksimalno važan - Rijeka se borila za prvaka i čekala Krečakovu zastavicu da nas sve poklopi kao golub prolaznike dok prolaze ispod ruba neke zgrade, a meni su uvijek u rukama bile Sportske novosti koje se na kiosku uzimalo da bi se ljutilo - “zašto ne pišu više o Rijeci!”.

Negdje tada je stvar postala i ozbiljnija ma koliko god to zvučalo čudno jer govorimo o “gamerskoj” reviji  - obvezno se je kupovao Haker s genijalnim recenzijama igara. On je bio nezaboravan, upravo tada na vrhuncu kvalitete i popularnosti te kada razmislim što me je najviše obilježilo, čak i u smislu da sam počnem nešto pisati, to je upravo on…

Poslije je krenulo i intelektualno odrastanje pa se u skladu s time na kiosku uzimao Feral, Globus, Zarez, Vijenac, stripovi s kioska (da, što sam stariji kupujem ih i čitam više…). Kiosk je bio i u središtu možda prekretničkog događaja mog života - kasnog popodneva jedne ljetne nedjelje 2007. godine, onda kada je Brajda totalno pusta, vidio sam u izlogu kioska prvi broj nekakvog magazina Plan B. Sačekao sam sljedeće jutro, spustio se u grad, kupio ga i bio osvojen… Tek nakon par brojeva sam skupio hrabrosti i javio se uredniku Borji pitavši treba li im još piskarala… Plan B u kojem sam vidio svoj prvi tekst kupio sam u kiosku na Mrtvom kanalu.

I priča o kioscima i knjigama je nerazdruživa iako toliko sporna - kada je zaživjela u punini zbog nje su mi se u kratkom roku na policama našle silne lektire i klasici kupljeni po 19 ili 29 kuna.

Danas odlazim na kioske, a tražim Reboot, Majstor, Oris, Mrežu i što mi već drugo dođe pod ruku te nikada ne štedim novaca. Izabrati na takav način neku zabavu ili znanje nikada nije bilo luzerski pa što bi postalo sada…

Kada se govori o srazu digitalnog/virtualnog i tiskanog/fizičkog svijeta, kioske gotovo nitko ne spominje kao žrtve iako su oni možda glavni na udaru i unatoč svim uslugama koje pokušavaju implementirati čeka ih možda strašna smrt. Postanemo li 100% digitalci kiosk nam više neće trebati i putem onoga sa Škurinja krenut će i ostali. S eventualnim nestankom kioska nestat će cijeli rituali, a iz kvartovskog ambijenta najčešće jedina točka u prostoru u kojoj vidiš neku knjigu, strip, časopis, pisanu riječ uopće… Nakon toga vidjet ćeš ju samo onda ako baš želiš otvoriti tu aplikaciju na mobitelu.

Nakon što kiosci nestanu za njima se neće pisati epitafi, neće prozivati ministre ni pročelnike, neće se traži njihovo uvrštavanje ni u obrazovne ni u kulturne strategije, neće se pisati peticije ni osnivati bijesne facebook grupe… Unatoč tome uvjeren sam da ćemo biti siromašniji za izbor i iskustvo unatoč svim bogatstvima interneta, ali pravit ćemo se da kao nije tako i da to ne primjećujemo. Čitati tiskani magazin, koncentrat sadržaja do kojeg nam je doista stalo, nikada neće biti jednako klikanju i brzom prelaženju okom preko desnog ruba članka na ekranu koji ni ne pročitamo doista. Internet člancima se praktički nikada ne vraćamo... Magazinu se vraćamo i danas i za mjesec dana kada ga vidimo ispod stola ili ispred WC-a… Uz njega provodimo dosadnu nedjelju popodne, vadimo ga u autobusu, s njim kratimo vrijeme u svim čekaonicama života od ambulante nadalje… Naravno, da bi sve to bilo tako treba voljeti čitati, biti znatiželjan…

Sudbina magazina i kioska te rituala koji znače i jedan i drugi je nerazdruživo povezana. Ipak, poslovna logika ne mari ni za rituale ni za ovo možda pretjerano nostalgično romantiziranje. Novac koji izdavači moraju dati vlasnicima najvećih lanaca kioska ne bi li uopće bili u ponudi možda o tome najbolje svjedoči… Tu romantike sigurno nema.

Jezikoslovci kažu da sama riječ potječe od turske kösk što znači vila, kula, ljetnikovac ne bi li preko francuske kiosque i njemačke Kiosk nastala hrvatska riječ. I da, kiosk je doista kula… Kulture, duha, zabave i to na asfaltu pred vašom zgradom te nam može biti drago što apokalipsa nije pokazala svu svoju snagu.