U slučaju emotivne napetosti, djeca zanijeme ili pričaju kao navijeni, a ima i onih na čijim se licima ne može iščitati promjena. U kriznim situacijama javlja se potreba za bijegom od problema, a potreban zaklon pretežno pronalaze u imaginarnostima. Mene su u četvrtoj godini života, dok mi je prvi put dijagnosticirana ozbiljnija bolest, pokušali utješiti stripom. Sjećanje mi govori da se radilo o jednoj epizodi Komandanta Marka, no to sjećanje je krhko pa ne znam o kojoj je točno epizodi riječ. Bio je to moj prvi doticaj sa stripom u kojem sam pronašao privremeno utočište i stekao prva imaginarna prijateljstva sa Zagorom, Blekom, Kapetanom Mikijem i Miki Mausom koji su mi s vremenom postali uzori. Opet, prateći njihove avanture, s nepunih pet godina naučio sam čitati. Doduše, pričali su drugačije, bilo je nepoznatih riječi čije bih značenje već onda izvlačio iz konteksta. Tek ću kasnije shvatiti da su moji junaci pretežno tečno govorili na srpskom jeziku, što me poslije nije omelo u učenju i govorenju hrvatskoga jezika. U to vrijeme, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća, stripove su čitali svi – i mlađarija koja je tek krenula u školu, i mladići koji su bili na korak do bračnih voda, i sredovječni radnici kojima je strip služi kao bijeg od rutine. O stripovima smo vodili debate tipa „tko je jači, Zagor ili Blek?“, stripove smo mijenjali, a ja sam ih čak i sanjao. Sanjala ih je vjerojatno i moja majka svaki put kad bi znala da ćemo idući dan morati proći pored kioska i da će mi morati kupiti najmanje jedan primjerak jer ću u protivnom cviliti kao svinja pred klanje, poderati joj najlonke i pokvariti čitav dan.

Čemu ovaj poduži uvod o stripovima? Pa, strip je sastavni dio novoga romana U sedlu je tijesno za dvoje (Hena com, 2015.) splitskoga književnika i novinara Ivice Ivaniševića (1964.). [1]Isti je čovjek autor knjige Sto mu jelenskih rogova (V.B.Z., 2004.) koju čine tekstovi o određenih stripašima, strip serijalima i fenomenima što su usko vezani uz devetu umjetnost. Dječak Toma, koji je jedan od glavnih likova, obuzet je stripovima. Arizona Džo njegov je imaginarni prijatelj koji svako malo dojaše do Splita, ispriča mu svoje najnovije avanture i ponudi mu prijateljski savjet, naravno, na srpskom jeziku, baš onda kada je Tomi pomoć najpotrebnija: „Izvini, mister Tom, ako smetam – kazao je podižući obod stetsona – Malo sam zadremao... Onaj posao u Bed Roku iscedio me kao sunđer. Da mi pod nos staviš flašicu najfinijeg parfema, meni mi opet zaudaralo na barut i čađu. Toliko sam se ispucao da mi se revolver skoro istopio od vrućine, a prsti desne ruke još su mi crni kao tiganj. Evo vidi...“ (49)

Toma osjeća da će doći do promjena u obitelji. Toma pravih prijatelja nema previše, pravu curu nema nijednu, a obiteljska situacija ga zbunjuje. Stariji brat Feđa, student, razmišlja kako zadržati Njemicu u koju se zatelebao; otac Vicko, pekar, prolazi krizu srednjih godina; majka Mare, domaćica, fascinirana je televizorom; djed Roko, narodni heroj, koji po cijeli dan pije i ne govori: „Takav se vratio iz partizana. A svojedobno je bio, pričali su stariji, pravi veseljak. Njegovi preživjeli suborci iz španjolske gvere čivile pamtili su ga kao zajebanta koji je na dva jezika, od jutra do mraka, ispaljivao razorne dosjetke kao haubica granate. Što mu se dogodilo u šumi, nikada nismo uspjeli saznati. Tek, jednoga se jutra, nakon četiri godine izbivanja, vratio kući, odložio šmajser, skinuo uniformu, sjeo za stol i natočio bevandu.“ (17)

Sporedni likovi – Ljubo, Vickov kolega iz pekare, i dvije žene laka morala također su važan dio priče što se odvija u Splitu 1969. godine. Svi su tada u gradu obuzeti Cape Canaveralom, žene luduju za glasom i stasom Vice Vukova. Uvjerljiv je Ivaniševićev prikaz Splita i njegovih stanovnika koji se služe tipičnim govorom ulice, nema tu knjiških izraza, već je sve prepuno brutalno ugodnih opisa splitske svakodnevice; kao u Smojinim tekstovima, i kod Ivaniševića dosjetka prati dosjetku, baš kao u romanima Ante Tomića. Mogli bismo Ivaniševića nazvati dalmatinskim Goranom Tribusonom jer njegov humor podsjeća na roman Ne dao bog većeg zla i televizijsku seriju Odmori se, zaslužio si, a neke će radnja romana po atmosferi i tematici podsjetiti na kultnu seriju Grlom u jagode za koju su zaslužni Rajko Grlić i Srđan Karanović.

Osjeti se na prvu da je roman U sedlu je tijesno za dvoje napisan ležerno, kao u dahu – poznat je autoru ondašnji svijet radnika i običnih ljudi pa mu onda nije nikakav problem prikazati njihove sudbine kroz brojne gorkoslatke storije. Unatoč stalnoj prisutnosti humora, roman U sedlu je tijesno za dvoje izaziva slatki osjećaj nostalgije za ne tako davnim vremenima koja se neće ponoviti u istom ruhu; ipak su prikazana sasvim drugačija i humanija vremena kada ekrani i kamere nisu bili na svakom uglu i u svakom dlanu. Tada su djeca kao što je Toma samo mogli sanjati da bi na majici mogli imati lik svojega heroja. Tek sada, nakon što su dobrano ušli u turobni svijet sredovječnosti, nekadašnji se mladići mogu prsiti logotipom Zagora ili Alana Forda. Nova su vremena donijela i nove heroje, ali oni nisu dio devete umjetnosti – strip junaci već dvadesetak godina nisu u modi. Zagriženiji ljubitelji stripova zasigurno bi se pronašli u liku maloga Tome koji živi u svijetu kauboja jer, svaki se čitatelj stripova ponekad obrati svojem najdražem heroju u dvojbenim situacijama.

Mnogi bi Splićani - koji su proživjeli 1969. godinu kao dječaci, studenti ili radnici - mogli pronaći djelić sebe u Ivaniševićevom romanu, no problem je u tome što su u međuvremenu čitalačke navike kod nekadašnjih i sadašnjih dječaka, studenata i radnika svedene na krajnji minimum. Roman će svakako osvojiti ljubitelje humorističnoga štiva, ali i ljubitelje šezdesetih godina koje su na domaćim i stranim kulturnim poljima bile turbulentne – Pink Floyd izdaju album Ummagumma; Captain Beefheart & His Magic Band objavljuju album Trout Mask Replica; Bob Dylan stvara album Nashville Skyline, a Arsen Dedić javlja se debitantskim albumom Čovjek kao ja. Vatroslav Mimica režira dramu Događaj, Krsto Papić nagrađivanu i hvaljenu dramu Lisice, Veljko Bulajić spektakularnu Bitku na Neretvi, a Nedeljko Dragić animirani klasik Idu dani.

Kao čitatelj čija su čitalačka očekivanja posve namirena, nadam se da će se u međuvremenu pojaviti i smjeli redatelj koji će pokušati što uspješnije ekranizirati roman. Za dobroga filmskoga težaka, to i ne bi bio težak posao.  

Dok U sedlu je tijesno za dvoje putuje do naših polica zavirite u ostale radove Ivice Ivaniševića.