La Vie En Rose se čuje u pozadini i opet iznova, vrti se na repeatu, neupaljena cigareta u lijevom uglu usana, a kava se polako hladi.

U desnoj podlaktici osjećam napetost tetiva i dok tipkam ove riječi reagiraju onom ugodnom boli koja je poznata svakom rekreativnom boksaču. Nakon dugo vremena vratio sam se u dvoranu i proveo sam sat vremena što više, što manje intenzivno udarajući vreću. Sad kad stisnem šaku osjetim posljedice pretjeranog ispucavanja direkata u vreću uspomena. Dok sam tako nizao direkte, krošee i aperkate tren za trenom, udarac za udarcem ispred očiju nizale su se slike svih rasprava i laži, obmana i sitničavosti kojima smo oboje podlegli prije konačnog prekida. Umjesto suza niz moje čelo slijevao se znoj i štipao mi je oči, znoj slan poput suza i katarzičan poput suza.

A Piaf kao da meni pjeva i podsjeća na obećanje koje sam dao onoj o kojoj više ne želim razmišljati.

Ljubavi stvarno ima na ovome svijetu i kakvih samo ljubavnih priča, ali danas mi sve djeluju poput ovog dima cigarete koji mi se mota oko prstiju i nestaje nepovratno i neuhvatljivo.