Osjećam se ko da pišem jebenu kolumnu. Spaljeni klinac iznosi svoja putovanja na blogu, digitalizacija analognih osjećaje uz nekoliko kilograma duhana. Prekineš dio života za kojeg si mislio da te usrećuje I naiđeš na nove eskapade danonoćnog kontempliranja ljudske mržnje i svojeg otvorenog srca. Možeš se osjećat kao muškarac iz pravog svijeta, ali svi smo zapravo djevojčice s malim lutkama u ruci. Brišemo im nos dok pričamo s ljudima. Vlažnim mekanim maramicama, pazimo da ne oštetimo kožu iznad usana. Usne uvijek trebaju biti elastične. Zadovolji ženu koju imaš, ako ne, nađi ju. Ljubavne priče su svuda oko nas, ono što gori i pali svaki grad. Pariz, New York, Zagreb, Bukurešt, Rijeka.  Svi gorimo jer palimo. Imamo samo jedan veliki sjebani krug vina, vagina i praznih poljubaca. Niti jedan nije isti kao onaj prije, i niti jedan ne boli kao onaj prije. Volimo rasiste, homofobe i feministkinje jer onda znamo da nismo jedini koji se osjećamo posebno. Nismo jedini koji mrzimo. I dok Iran šalje majmuna u svemir, pravi astronaut sjedi doma. Pravednost na nas sigurno gleda iz svemira. Ali tko je ona da nas sudi, preljubnike, ubojice i muzičare. Tko je pravednost nazvao pravednom? Mi smo.

Mladi smo autori, i svi imamo depresije koje nam se čine stoljetne i ne znamo kako se izvući iz vrtloga praznih papira i slatkiša. Zašto bi sodomizirao svoje turobno stanje potištenosti, kada ga mogu iskopati iz rupe na stražnjem bedemu i prihvatiti ga kao dio sebe. Postao je, postala je, upravo to.

Šund vas sve voli i mrzi. Smišlja kako skočiti iz misli na papir i pokazati vam dupe na suncu. Ljudi dolaze i odlaze, ali mi smo oni koji ostaju ne? Mi, životinje osjećajnosti. Lososi koji umiru kada dobiju svoje zadovoljstvo. Pričaju priče, bajke, o šumovitim prolazima viskija, potocima mirisa kose, o svemu što može mladolikog skrenuti na put za kojeg zna da je još uvijek previše rano krenuti. Ali kada dođemo do kraja, tada znamo da smo sigurno izabrali krivi potok, krivu kosu, krivo lice koje smo stavili na svoju masku. Ali sreća je stigla, blagostanje je počelo.

Svirajte i slušajte ljude. Jedan od najvećih darova koji možete pokloniti je da date sebe, osim ako niste iskompleksirani samojebač koji misli da sve što hoda pripada njemu. A uz to jebe sam sebe dok ne svane i opet sunce zađe. Siguran sam da već postoji jako puno riječi o takvima. Šupci možda. 

Obrijte brade ako vam smetaju i od njih ne vidite svoje dlanove. Sakrijte male violine ako ne znate svirati, i uzmite najveći trombon na svijetu, stavite ga na leđa i puhnite kada ste spremni. 

I dok nastupam s ovim zvukom arogancije i pretencioznosti, pokušavam se maknuti iz sobe klišeja. Imam ih pun ormar, i neka tamo ostanu. Netko ima svoje kosture, ja imam svoje potlačene ljubavne priče ispod šešira i kišnog kaputa. Svaki traži fatalnu damu, i ne vidi ju kada ga dodirne.

Rekao sam da tražim nekoga. Prijatelja koji stanuje u sedmokatnici, negdje između ratnog stanja i prijateljstva, gdje se skupljaju iskustvene ideologije, a nerazumijevanje postaje vrlina u kojoj se isprepleću lako povodljivi osjećaji s jutarnjom poezijom. Gdje strujanje žica gitare suše sve naveliko izgubljene ljubavi, a pjesme postaju himne slobode i bombe koje se detoniraju tek kada dodirnu tlo. A u noći zvijezde šaljemo kroz balkone i kroz prozore u prepune birceve, u stare novine pokraj prazne kante za smeće u aveniji zlatne mladeži, u kosu ljetnih djevojaka, taman ispod podignute suknje, dovoljno dugačke da možeš poletjeti iznad svojih mogućnosti. Biti iskren sa svakime tko god uđe u zadimljene sobe sa sunčanom prašinom ispod ormara, pa jebemu ako neću biti iskren sa svakime zašto bi i pričao, o kavama, ručku i eskapadama studenta koji ne zna više gdje krenuti. Esencija svih doživljaja je skrivena u egu i ritmu koji se postavlja u nadi da će sve biti kao ispred autobusne stanice, pokrenuto, sa znanjem o polasku, dolasku i ne očekivanju koji će ljudi ući i izaći ne stanicama između odredišta koje je ionako samo mjesto.

Istina je da tražim nekoga, to sam već i rekao. Tražio sam djevojku koja ne osuđuje iskrivljene noseve, polupane zube i čeljusti koje toliko škripe od zavoja i starih kočnica. Znaš da nisu sve polupani modeli od bliceva ispred praznog plata po kojem će neki profitirajući digitalac stvoriti prijeteće palme i crvene sagove reklamnih spotova. Nisam tražio, jednu, pravu, nisam tražio hrpu, tražio sam nekoga.

Pronašao sam izgubljeno blago na brdu iznad grada propalih šljakera, zahrđalih brodova u luci, i melankoličnih ispušnih plinova između rivijere i političkih igara i fasada. Netko ga je već iskopavao i zakopavao desetak godina, kao ukleti kalež koji nisu znali očistiti nakon što su ispili zadnju kap. Bilo je lakše samo pljunuti i zakopati. Krug koji ju je označavao svakim je sljedećim zakopavanjem disao ispod zemlje na drugom platou. Ali disala je, to je bilo najvažnije. Svakog puta isplivala bi s dužom kosom i ožiljkom koji ju je samo činio još ljepšom.

Mislim da ne moram nikoga previše uvjeravati da je pustiti nekoga tko će tvoj dan učiniti najljepšim u godini samo jednim kratkim razgovorom, sastankom na trgu među gomilom ostalih ljudi koji trče naokolo, gotovo slijepo bez ideje na koju će sljedeću stepenicu kročiti, staviti ruku u vatru i saviti koljeno za koju novčanicu više.

Rakija za rakijom, proglas. Glavni pacifist objavljuje rat. Rat mira kroz gospel i glazbu grada. Seoske zabave dolaze u stanove i studentske namirnice prolaze dlanove u kojima je samo nada. Znamo di živimo, ali smo uglavnom u bunilu. Na šankovima stoje šoferi s više soli u glavi neko cijela četa vrha. Vrh društva? Moguće. Čak niti frustracija više ne pomaže,osim kod opijata i ispijanja piva sa vrlo uskim krugom ljudi koji više ne zna da li bi išta vrijedilo proživjeti. A ja se nalazim između svega,sretan sam što sam ovdje. Teško je ne gledati u prošlost koju nismo poznavali i nadati se nečemu boljem.

Krećem se baviti glazbom, napokon. Ritmovi koji putuju su kao ljudi koji putuju. Nikada ne znaš gdje će završiti, ako ih ne poznaš. U tom slučaju, stvari se vrlo lako mogu zakomplicirati. Stil koji je izgubljen u vremenu, stil putovanja. Lako je putovati, ali još lakše i ostati na jedno te istome mjestu. Nije stvar u individualnosti, nije stvar u kolektivnoj svijesti. Ionako smo svi tu. U jednome kinu gledamo jednu projekciju. Reci da je negativno, ali priznaj da je istinito. Izgleda da je to jedini način. Možda drugi puta ispričam priču o nekoj ljubavnici.

Nisam siguran je li ovo predgovor ili završna riječ, mislim da može biti i fabula. Fabula identiteta koju svatko proživljava. Ne sputana identifikacija koja truje svaku našu poru. Znam da je, pogotovo danas, vrlo teško realno sagledati sve mikrokozmose koje se nalaze iza zaključanih vrata. Rastužuje me. Jeste, opijati postoje s razlogom. Lakše je, zabavnije je, nešto se događa. Crijeva su prohodnija, a srca su mekša.