Postoji priča o svakom od nas koja je vrijedna bilježenja. To je ona, kako znaju reći - životna priča.

Ponekad se pitam da li je nekim ljudima dano da u drugima vide te njihove različite sudbine i potom ih prenesu na papir? I zašto?

Sretne i nesretne životne priče koje će ostati (volio bih vjerovati) zauvijek sačuvane među tvrdim koricama knjiga. 

Tako razmišljam ponekad, pogotovo kada se namjerno izgubim među policama knjiga knjižnice. Koliko je ljudskih sudbina pohranjeno tu? Koliko misli i inspiracije? Koliko rada i snova?  Koliko ljubavi i patnje? Koliko različitih autora jedan kraj drugog druguju na policama zbog abecede?

Nije ni čudno da mjesto poput gradske knjižnice mora uvijek biti tako tiho. Razlog tomu je (tvrdim), zato što u njoj milijun duša spava i kada bi bili glasni sve bi ih redom probudili. Knjižnica bi u tili čas postala krcata poput gradskog autobusa ponedjeljkom ujutro kada pada kiša, a semafori ne rade. Tako razmišljam ponekad okružen knjigama, dok plovim kroz gomile naslova i prašnjavog papira. Knjižnice su skladišta priča, emocija i sudbina, a pisci? Pisci su bit će, patološki arhivisti.