Iris je bila Iris, žena koja me vodila u šetnje i otkrivala mi riječke ulice, žena s kojom sam probala prvu kavu, otišla u lutkarsko kazalište, stvorila ritual jutarnjeg čitanja, žena koja mi je bila savjetnik i pripovjedač, prijateljica i uzor.

Kada su me u dobi od osam godina prvi puta poslali u samostalni dvotjedni posjet teti Iris, strepila sam pred ljetom u gradu koji mi je dotad bio poznat tek kao staro mjesto u obiteljskom kalendaru. Nakon petosatnog putovanja vlakom do Rijeke stajala sam na željezničkom kolodvoru i čekala lice koje bi prepoznalo djevojčicu koja ukočeno cupka na mjestu natovarena glomaznim torbama.

Teta Iris pojavila se dvadeset minuta kasnije, smušenog osmijeha, držeći u ruci tople čokoladne kroasane s tankim slojem šećera u prahu. Brzo me cmoknula u obraz, ispričala se na kašnjenju, otela mi teret s leđa i pozvala taksi za Dežmanovu ulicu.

Dok sam pribijena uz automobilsko staklo skrivajući od šećera ljepljive prste promatrala ornamente na riječkim fasadama, našle smo se ispred zgrade prošarane čađom u koju je Iris, jednom kada je uspjela iznijeti svu moju prtljagu, brzo umarširala.

Stan u koji smo ušle nije bio velik, ali promatrajući ga u danima koji su slijedili, nisam mogla zaobići pojam prikladnosti koji bi ga opisao, a kojeg sada bilježim imajući u vidu kako za prvih posjeta moj vokabular još nije uspio iznaći točan izraz kojim bi zahvatio ugodu rasporeda koju su Irisine sobe izazivale u meni. Prije no što sam vidjela stan u Dežmanovoj, bila sam, naime, naučena na zgusnutost života uobičajenu za obiteljske prostore, funkcionalnost koja vrlo često ne nalazi razumijevanje za pravo pojedinca da, unatoč tome što dijeli prostor, ipak zahtijeva komadić unutar kojeg će se naći mjesta za njegove potrebe, ukuse i, prije svega, kaprice. Stan u kojem je Iris živjela nije bio lišen stvari, privatna verzija izloga u salonu namještaja; ona je bila kolekcionar – skupljala je ono što je smatrala lijepim, ponekad umjetnine, rijetke ploče i knjige, ali češće, jednostavne odsječke života, njezinim sjećanjima obilježene svakodnevne predmete kojima je sebi podredila disanje hladnih zidova.

Iris bi, da je tu večer u 22 sata kojim slučajem bila na prozoru, pogibelj svoga muža mogla promatrati kao da je u kazališnoj loži.

Ljeta koja sam provodila s Iris danas ne bih mogla karakterizirati anegdotama; moji posjeti njezinu domu nisu vrvjeli događajima i licima, niti su, kao većina moga djetinjstva, u prepričavanjima preuzeli formu humoreske, situacije kojoj se smijemo nakon što smo s odmakom spojili dječju direktnost i pretpostavljenu zakonitost svijeta odraslih. Ipak, ili možda upravo zato, ja sam voljela odmak od poznatog koji mi je Iris omogućavala – ona nije htjela biti pedagog, roditelj ili teta koja štipa za obraze tepajući – Iris je bila Iris, žena koja me vodila u šetnje i otkrivala mi riječke ulice, žena s kojom sam probala prvu kavu, otišla u lutkarsko kazalište, stvorila ritual jutarnjeg čitanja, žena koja mi je bila savjetnik i pripovjedač, prijateljica i uzor.

Kada je Iris u jeku iznimno hladne zime 2011. godine nenadano preminula, odlučila sam o njezinu životu napraviti istraživanje, pripisati zasluženi značaj onoj koju sam zvala tetom, a o čijem sam životu, mimo topline kojom me svakog ljeta isponova dočekivala, zapravo znala vrlo malo.

Iris se u Rijeku preselila 1980., godinu dana nakon što je njezin muž Damir poginuo u automobilskoj nesreći. Naša je rodbina razlog zbog kojeg je Iris napustila Zagreb pripisivala njegovoj smrti, velikoj tragediji u kojoj se sudar zbio tek nekoliko metara od njihova nekadašnjeg stana u Braniminrovoj; zapravo toliko blizu da bi Iris, da je tu večer u 22 sata kojim slučajem bila na prozoru, pogibelj svoga muža mogla promatrati kao da je u kazališnoj loži.

Svog pokojnog supruga rijetko je spominjala, iako sam, kada sam već bila nešto starija, mogla razaznati kako bi se, u prilikama kada se njegovo ime uopće pojavilo, nešto u njezinu glasu promijenilo; boja bi joj nenadano dobila na oštrini, a riječi su se Irisina inače iznimno fluentna govora prekidale sitnim cezurama kao da ona nad njima gubi vlast, kao da izgovarajući neki segment njihova života ona postaje trbuhozborac vlastitom licu.

U njezinu stavu tada bi se pojavila neodređena melankolična gorčina, gubitak fokusa na njezinim očima vidljiv tako snažno da bi Iris sama sebe morala prenuti iz toga stanja, trznuti se, duboko i kratko udahnuti kao da probija opnu vode nakon zarona.

Odluka o posjeti pokazala se pogrešnom; sve što sam voljela na tom mjestu bilo je uklonjeno.

Nekoliko mjeseci nakon što je Iris umrla usudila sam se otvoreno postaviti nekoliko pitanja o njezinu životu, međutim, neovisno o tome kojoj se strani okrenula, odgovori su bili šturi i rijetko su prelazili izvan okvira onoga što sam i sama znala; gimnazijskog i akademskog života u Zagrebu, braka s Damirom i preseljenja u Rijeku. U želji da ipak saznam nešto više zamolila sam tetu Lauru, sestru kojoj je pripao riječki stan, dopuštenje da u tom stanu prije njegove prodaje provedem nekoliko dana. Ovaj je put ulazak u stan bez namještaja podvukao je tišinu u moje kosti.

Parketi bez kuckanja niskih potpetica, vješalica na kojoj nema kućnog haljetka, prozorske daske obilježene tragovima lončanica i kvadratni obris na mjestu gdje je nekad stajao veliki regal, dodavali su se mojoj izgubljenosti kao nekad knjige Irisinim policama. Odluka o posjeti pokazala se pogrešnom; sve što sam voljela na tom mjestu bilo je uklonjeno, a blagi me miris sapuna kojeg je Iris koristila, u tih nekoliko noći koliko sam ih, spavajući u vreći na golom podu, u Rijeci provela, dodatno oneraspoložio dajući mi do znanja koliko sam daleko od provedbe prvotno zacrtanog plana.

Maminim posredstvom došla sam u posjed nekoliko kutija koje su pripadale Iris, a koje nitko drugi od rodbine nije preuzeo, ne znajući gdje smjestiti knjige i sitne sentimentalije, keramičke i staklene figurice, venecijanske maske, razglednice, magnete i druge predmete koje je Iris bez poznatoga nasljednika pustila za sobom.

Iris je pisala nervozno i špičasto, njezina su se slova u papir utiskivala ostavljajući reljefni otisak na svakoj podlozi koju je koristila, tako da ruka koja je ispisala bilježnice nije mogla biti njezina.

Dok sam prekopavala prašinom zaogrnute sveske tvrdih korica, naišla sam na komplet špagom povezanih bilježnica obloženih blijedim narančastim tekstilom. Kada sam krenula otpetljavati sitne čvoriće kojima su bilježnice bile spojene, zanosila sam se idejom kako sam pronašla dnevnike svoje tete, međutim u nijednoj od bilježnica nisam pronašla znak kako ih je uopće pisala Iris. Sve su bilježnice bile ispisane olovkom širokog traga, rukopisom fino uobličenih mekih zavijutaka lagano nagnutih udesno. Iris je pisala nervozno i špičasto, njezina su se slova u papir utiskivala ostavljajući reljefni otisak na svakoj podlozi koju je koristila, tako da ruka koja je ispisala bilježnice nije mogla biti njezina – u njima je olovka jedva dodirivala papir, a grafit se na površinu upisivao tako plitko, da bi ga bilo moguće obrisati prstom.

Druga mi je misao bila kako je bilježnice za sobom ostavio Damir, ali ni to nije mogao biti slučaj budući da je svaki zapis bio datiran, a kasnije su bilježnice na sebi imale oznake pisane nakon njegove smrti. Zapisi nisu bili dnevnički, niti je bila riječ o pismima; tekstovi istoga nadnevka rijetko bi prelazili stranicu i bili su sačinjeni od opisa prostora i predmeta koji su na nekim mjestima isprekidani stihovima ili paragrafom proznog teksta. Umetnuti ulomci nisu bili djelo osobe koja je ispunila bilježnice; ispod svakog od njih zabilježena je godina, djelo kojem pripadaju i inicijali autora, segmenti su bilježnica ostavljali dojam tekstualne razglednice – umjesto slike stajao je opis, umjesto teksta tuđe riječi, no neovisno o tome kako bih nazvala ovu formu, ono što sam čitala neosporno je imalo adresanta; bilo je pisano određenoj osobi i od prvoga retka plelo labavi kod, podlogu koju će kao potku minijaturama učvrstiti tek onaj kojemu su upućene.

Našla sam se pred enigmom: bilo je očito kako su se bilježnice na neki način vezivale uz Iris budući da ih ona je tako brižljivo spremila, no s druge strane, je li ono što je u njima pisalo bilo uistinu bilo posvećeno njoj i tko bi nepoznati autor mogao biti, u tom trenutku nisam mogla otkriti.

Na pravi sam trag naišla tek sredinom 2012., kada sam, već na rubu odustajanja, otišla u posjet teti Lauri.

Sjećam se postepenog ulaza u more, pogleda prema Učki na zapadu i soli koja bi se, kada bismo se nekoliko sati na suncu igrale kamenčićima, Iris i meni upekla u kožu.

Bilježnice nisam spominjala kako njezinoj sestri ne bih počinila indiskreciju, no nadala sam se kako će Laura sama spomenuti nešto što bi mi omogućilo da ih smjestim u neki okvir, nešto što bi mojoj potrazi podarilo novi smisao i uvelo reda u moje dotad potpuno nepovezane bilješke o Irisinu životu.

Tijekom kratkog razgovora uz čaj, Laura mi je donijela foto-album kojeg je našla u Irisinu riječkom stanu.

Slike u albumu mahom su prikazivale njihovo djetinjstvo i nijedna od njih nije mi ukazivala na to da bih mogla pronaći nešto što bi me približilo identitetu osobe za kojom sam tragala. Kako mi nešto ne bi promaklo, foto-album posudila sam od Laure kako bih ga još jednom u miru svoje sobe mogla prolistati. U papirnatom pretincu na poleđini foto-albuma, na kojeg prije nisam obratila pažnju, pronašla sam desetak crno-bijelih fotografija. Prvih nekoliko fotografija prikazivalo je komadić plaže koja mi je bila mutno poznata, šljunčani procjep kojeg s jedne strane zatvaraju kameni blokovi, a s druge okomite stijene čija je gornja površina obrasla gustim drvećem.

Sjećam se postepenog ulaza u more, pogleda prema Učki na zapadu i soli koja bi se, kada bismo se nekoliko sati na suncu igrale kamenčićima, Iris i meni upekla u kožu. Sjećam se njezine svijetle kože kako se lagano crveni i svojih stopala kako nemirno ruju po plaži. Sjećam se osjećaja sigurnosti koji bi me prožeo dok mi Iris pod hladnom vodom ispire kosu, njezinih velikih slamnatih šešira i debelih prugastih ručnika za more. Plažu na fotografiji kasnije sam uspjela pronaći zahvaljujući jednom riječkom poznaniku, međutim više od samoga prostora, zaintrigirao me datum na poleđini fotografije – 23. 7. 1966. – kojim je slika smještena u vrijeme u kojem je Iris još bila djevojka, prije preseljenja, prije Damira i doba u kojem je naša obitelj, kolektivno ili na smjene, provodila ljeta u Rijeci, zauzimajući isti onaj riječki stan u koji se Iris kasnije preselila.

Sinulo mi je kako sam vjerojatno jedini svjedok odnosa kojeg je Iris skrivala pred svijetom, ljubavi koja je više od trideset godina bila skrivena čak i u tekstu.

Fotografija koja je slijedila bila je nešto starija od ostalih, tamnijeg papira i okrhnutih rubova. Na slici su bile dvije djevojčice u ranom pubertetu, obje mršave i tmurnih lica, odjevene u haljine krojene na zvono koje otkrivaju njihova gola koljena i kratke čarape čiji su rubovi ukrašeni čipkom, kako s malim razmakom jedna od druge stoje prekriženih ruku i dijele otpor prema foto-objektivu. U izrazu jedne od djevojčica prepoznala sam Iris, način na koji je u ljutnji spuštala obrve i kako bi joj se tada mreškao korijen nosa, dok mi je druga djevojčica bila nepoznata.

Posljednju je skupinu činila serija fotografskih portreta žene tamnije puti, uskog lica, tankih obrva i duge crne kose, kako leđa zaogrnutih širokom bijelom maramom u poluprofilu promatra neki objekt u daljini. Ramena su žene na fotografiji gola; ona maramom ne želi prikriti liniju svoga vrata, sramežljivom gestom gledatelju pokazuje ljepotu prijelaza ključne kosti i potom sakriva pogled kao da se boji razotkrivanja do kojeg dolazi.

Kada sam spojila lice s fotografija i zapise u bilježnicama, kada sam konačno postala svjesna kako promatram lice žene koju sam tražila, onu koja je još kao djevojčica bila prisutna u Irisinu životu, sinulo mi je kako sam vjerojatno jedini svjedok odnosa kojeg je Iris skrivala pred svijetom, ljubavi koja je više od trideset godina bila skrivena čak i u tekstu. Neko sam vrijeme stajala smušena kao ona djevojčica natovarena torbama koju je Iris prije mnogo godina pronašla na željezničkom kolodvoru i osjećala šećer na prstima – sram zbog privilegiranosti koju sam u odnosu na nju imala, sram zbog priče koja mi nije iz straha nije ispričana, sram što sam mogla otvoriti kutije koje su sadržavale dio privatne povijesti jedne žene koja, uza sav značaj koji je imala za moju tetu, nikad u njima nije bila imenovana.

Jezik mi je bubrio u ustima, umjesto govornog aparata moje nepce, ždrijelo, grlo postali su flagelanti, oštra peckanja u koja iz moje utrobe naviru van kao da mi riječi nisu dovoljne – za tugu ove žene potreban je bio vrisak, jedna metodika nezadržanog govora, priča koja se prolijeva iz kutija u sobu, po podu i kroz prozor, s prozora na ulice, a zatim buja, odnosi vrata i spaja cestu s morem.

Dok sam spremala fotografije u zadnju bilježnicu, otvorila sam stranicu s Montaleovim stihovima koji su bili posljednje što je bezimena žena napisala Iris:

Tada, niotkuda, nakon godina tišine,

Riječi koje smo koristili, naši nesmetani akcenti

Izlit će se iz tame djetinjstva

I još ćemo jednom na svojim usnama kušati grčku sol.