Tri sam godine dolazila u Lindin stan. Za tih se susreta Linda i ja povodimo za ugodnom rutinom koja je postavljena tijekom mog prvog dolaska ili možda mnogo ranije, trenutkom njezina dolaska u Industrijsku. Linda mi donosi knjige i fotografije, razgovaramo na mahove, ona povremeno želi ispričati neku priču, ali češće stavlja glazbu i pušta me da čitam.

Na prvi pogled Linda je živjela neuredno, okružena tvrđavama ispremiješanih stvari uz koje je ona, pogrbljena i tanka, izgledala kao vitica čarobnog graha koji se uspinje prema zemlji divova.

Njezin ondašnji stan, taj zatvoreni trg od dvjesto kvadrata, bio je mjesto tišine i stvari. Na prvi pogled Linda je živjela neuredno, okružena tvrđavama ispremiješanih stvari uz koje je ona, pogrbljena i tanka, izgledala kao vitica čarobnog graha koji se uspinje prema zemlji divova. Nakupine koje nisu prelazile metar visine sastojale su se od papira različite starosti, požutjelih listova na kojima se nastiskivao krasopis pravilnih razmaka i ukrašenih margina, od komadića pletiva i tkanina među kojima su se miješali brokat i traper, metri lana i mali kvadrati obrubljenog tvida, od remenja ručnih satova, dugih zmija zapetljane bižuterije, rasparenih ženskih cipela niske pete, tomova knjiga tvrdih korica, amorfnih komada plastike, gusto složenih ukrasnih vrećica od šupljina i tragova drugih predmeta koje nisam uspjela razaznati u trenucima zbunjenog promatranja statičke preciznosti koja je omogućavala toj hrpi različitih predmeta da stoji na jednom kupu potpuno stabilno. Linda se prema hrpicama odnosi s poštovanjem, gradi putanje svojih koraka tako da ne bi narušila slijed koji su mali kontinenti ucrtali. Ipak, mnogo više pažnje obraća biljkama, kolekciji dracena, aspidistri, begonija, sansevieria i slonovih nogu, kraj kojih u prolazu ponekad zastaje. Kada bi jagodice njezinih prstiju ovlaš dodirnule biljku uhvatila bih se kako se pitam dijele li ona i tanki slojevi prašine na listovima biljaka težinu.

Linda je djetinjstvo provela zatvorena, stisnuta u mračne sobe u kojima se dah gubio u gustom mirisu čajevca. Njezina majka, žena kojoj je svaki izlazak ostavljao crvene tragove na koži, nju i brata odgajala je metodom zlatnog kaveza. Biti vani u njezinoj je glavi značilo otvoriti se opasnosti, prigrliti vlastitu smrtnost dajući joj oruđe da u svakom trenutku ostavi svoj potpis na kraju kratke pergamene. Sve što im je trebalo dobivali su od susjeda i Lindina je majka svakim danom postajala sve sofisticiranija u smišljanju izlika kojima bi opravdala neizlaženje iz kuće. Linda i Ivan naučili su se stvarati svoj svijet, transformirati zagasito crvene parkete brazilske trešnje u živi prostor na kojem se nisu odvijali gusarski pohodi, velebne bitke, niti putovanja u neki daleki svemir, već jednostavne kretnje poput zamišljenih šetnji šumom ili bosonogog hodanja po toploj travi. Njihov se najdraži prekršaj u kasnim popodnevima dok bi majka spavala sastojao u krađi ključa balkonskih vrata i promatranju ulice, u uživanju boja koje se javljaju s hladnije strane svjetlosnoga spektra. Linda kaže čini mi se da sam prije polaska u školu rasla sa sunčanim naočalama. Sve što sam gledala uvijek je bilo nijansu tamnije od onoga što se događalo vani. Ivan i ja bili smo u stanju stalne pomrčine, naše su oči bile toliko naviknute na mrak da bismo na balkonu prvih nekoliko minuta umirivali pogled i pokušavali ne škiljiti.

Linda kaže čini mi se da sam prije polaska u školu rasla sa sunčanim naočalama.

Kada je Ivan krenuo u školu, Linda je godinu dana sjedila među njihovim igraćim kulisama i slušala isprekidani dah iz druge sobe. Ivan joj je svakih nekoliko dana donosio novi predmet kojeg bi tada smještali u svoju sobu tražeći mu prikladno mjesto. Navika je krenula s grumenom zemlje kojeg je zapakiranog u sendvič-vrećicu za Lindu donio na prvi dan škole, a nakon grumena uslijedili su kamenčići, školjke, grančice, komadi morem obrađenog stakla, šiške i svi oni fragmenti svijeta koji su Lindi tek preko stakla bili dostupni. Jedanput je mamina sestra donijela paket plastičnih vojnika, onih malih zelenih figurica koje zalijepljene za svoju podlogu stoje u različitim položajima držeći nišan. To su trebale biti igračke za Ivana, ali igrati se ratovanja uopće bilo slično nijednoj od naših igara. Umjesto toga, Ivan je iz hodnika zgrade ukrao jednu lončanicu i vojnicima smo škarama na nekim mjestima prerezali ruke. Naboli smo ih na tanki štap od plastike i spajali u višesmjerne lance koji su iz daljine nalikovali granama. To je bila naša prva biljčica, nešto što je moglo predstavljati život dok smo unutra.

Škola je za Lindu bila neobično mjesto. Prva otkrića ticala su se drugih, djece koja nisu i jesu Ivan. Oni su se igrali drugačije, govorili drugačije i, ma zapravo ne želim o tome, ali zvukovi, zvukova je bilo tako mnogo. Odjednom je postalo tako teško ostati zatvorena na jednom mjestu, nisam se mogla natjerati da pet ili šest sati samo mirno sjedim s drugom djecom kada je sve bilo na dohvat ruke, dovoljno je samo okrenuti se na peti, šmugnuti hodnikom i prepustiti se. Nisam bila blesava, znala sam da će se mama ljutiti ako je pozovu jer me nema, znala sam dozirati. Počela sam šetati. U početku prestrašeno i blizu škole, ali dovoljno daleko da me nitko ne zamijeti. Nakon mjesec dana proširila sam krug i krenula nasumično istraživati puteljke. Kiša. U torbi sam nosila kabanicu, jednu od onih koje se mogu složiti na veličinu knjige. Satima sam lutala nekim ulicama bez da bih srela ijednog čovjeka. Svih je pljusak odbijao, a meni su se samo širile oči, ja sam se htjela rasprsnuti u lokvicu koja će osjetiti biti i korak i blato i lišće i zgrade, gledaš li ti kad te fasade, te krovove, zvijeri i madonne, ukrase na prozorima, zazidane prozore, zahrđale podrumske otvore pune ornamenata? Ma nije ni važno.

 Trsatske stube. Spuštanje trsatskim stubama donijelo mi je apokrifna sjećanja. Pogled sa zida prema Harteri presječen dvorištima pretvorio se u palimpseste djetinjstva kojeg nikad nisam proživjela, djetinjstva koje se sa mnom povezuje samo unutar trenutka u kojem gledajući tuđe balkone otkrivam kako sam ih poznavala iz druge perspektive. Zadiranje kroz rijetke grane i impuls fotografskog obuhvaćanja zakučastih, skrivenih prostora, dao mi je sličice u kojima sam lončanice i ograde tih visokih prolaza promatrala tako da su svi ti predmeti znatno viši od mene, kao da osjećaj otvorenog prostora ne postoji već mi je poznata samo široka ravna linija uglačanog betona koja se zatvara tupim kutom prolaza u susjednu zgradu. Ova sjećanja, za koja sam bila potpuno sigurna da na tim mjestima ne mogu postojati, sukobila su me s perspektivom koja mi se kao snoviđenje uplela u vid; osjećajem savršene samoće koja je mekim i nesigurnim dječjim udovima dozvoljavala samostalnost, s nagonom da se svijet otkriva dirajući hladne željezne rešetke balkona i da se odnosi među njima ustanove guranjem ruke u procjep, hvatajući zrak punom šakom u nastojanju da se otkrije njegova težina. Pomisao da predmeti kao što su praznine mogu postojati na jednak način kao i kapljice vode, da se u dodiru s njima može osjetiti njihova toplina, vlažnost i gibljivost, prožela me kao nedostatak nekog dijela tijela kojeg sam s vremenom izgubila, čije je djelovanje bilo toliko snažno da sam u susretu s njegovim obrisom automatski upregnula mišiće kako bih ga ponovo pokrenula i topeći fantomsko osjetila ostala zatečena time da moja koža reagira kao da je nekad bila od mene odvojeni organ koji navire u svijet neovisno o mojoj volji.

Linda naslonjena na prozor u laganoj crnoj haljini otpuhuje dim u slabo jutarnje svjetlo. Njezine obrve polako nestaju i sa svakim dimom svjetla gube se crte koje prepoznajem. Promatram ju, biće bez pigmenta, djevojku koja je tijelo zraku. Ona se na prstima ljuljuška na razmeđi svjetla i sjene i pokušava odlučiti prema kojoj će strani uprijeti težinu. Jedno ostaje neodgovoreno: je li bol već prije utjecala na jednu od slika?