Noću dizalice svijetle kao snajperisti, crvena točka na čelu za večer s vrha krova; gledaj, grad se uljuljao u brdo, ima stepenice za Venerin brežuljak, nije čudo da se po njemu ne može voziti bicikl, nije čudo da se zeleno i plavo u sivom žude latentno: gore, gore.

Loris i ja se ponekad umjesto kauboja i indijanaca igramo Baltimorea, ali ne danas, jer umro je Omar Little, znamo se igrati i ovoga grada, ali ne danas, jer čula sam da umro je Ibiši (a bio je moj heroj nedjeljnog jutra, čovjek na kojeg sam htjela lijepiti etiketu Preporučujem, to se zove osmijeh od milijun dolara), pa samo stojimo i držimo se za ruke, kraj prozora, molim te ispričaj mi priču o kineskom caru, molim te daj mi da nosim tvoje papuče. Sve pred prozorom već je raščlanjeno, nije na meni da preuzimam zaslugu Jedino će za sobom povući druge riječi rečenicu po rečenicu. Tako bi se svijet, konačno, želio nametnuti, biti već izrečen. Ne izgovaraj ga (Bachmann).

Nikad nisam mislila da ću napisati ljubavno pismo gradu, jer pismo inače nije moja forma, a ljubav obično impliciram, rijetko pišem, i što ćemo sad, ovaj grad i ja, kad se tako spetljali da pola je mene beton, a druga polovica riječi. Ovaj žumor mene umiruje, dišem ga kao madeleine kolačić lipov čaj, što ćemo sad, imam toliko prologa bez knjige, odabirem stolove uz prozor da bih mogla gledati ljude dok prelaze cestu, bezobzirno upisujem priču u nečiji skafander i volim starice, taj nježni paperjasti ritam. Ovo je bilo enkripcija mome, vidi, opet imam grad pod noktima, Baths je našao riječi pao sam neoprezno kao Versailles; ja sam se neoprezno ukopala u šljunak i sada pulsiram kao bušilica, kao valcer gume i asfalta na Lijepom sivom Obzoru. Vidi, moje se ime mijenja, pretočilo se u kanal i kljucanje galebova, zanaša me kao mrtvu ribu, umjesto očiju imam prozore osmerokatnice, tope me kao putar u onoj plavoj pekari preko puta, kao štangica tijesta zamatam se u papir.

Na grudima sam karijatide, na nas ne naliježe patina nego magla, gledam u mramorne oči; svi su mjeseci su kasni rujan i kasni listopad, već se ljeto upisuje kao jesen, već se zima upisuje kao jesen, autumnost je prirodna kao treptaj, ona ne supervenira, ona je modus vivendi. Žila je kucavica ovoga grada prožeta otpalim lišćem, za njega je vlaga pitanje kulture disanja. Noću dizalice svijetle kao snajperisti, crvena točka na čelu za večer s vrha krova; gledaj, grad se uljuljao u brdo, ima stepenice za Venerin brežuljak, nije čudo da se po njemu ne može voziti bicikl, nije čudo da se zeleno i plavo u sivom žude latentno: gore, gore.

Grad ne govori, on mumlja disonantno, jedino što teče je potok jednog uskog i mrmoravog čekanja (Bonnefoy), i jeka, i jeka, i jeka, i jeka govora u pola glasa, jeka detroniziranog oca koji maše ispod nasipa, pogledaj, to što zoveš palicom, starački su prsti, to što zoveš poviješću, šum je papira, Pana u ruzini prate eolski flagelanti, ne osvrći se, prijete mu aplauzom.

Priznajem jednom neboderu želim pisati (i što ćemo sad, ovaj grad i ja, kad se tako spetljali da pola je mene beton, a druga polovica riječi): upleti se, ugradi toranj u moju kosu, upleti se, balkon u moja usta, upleti se; lišit ćemo se imena (jesmo li ih imali?), tijelo kao ulica, trg za koljena, rame za trgovački centar. Nepolitička geografija grada, sebi-tebe, lijep pozdrav.

Nina Simone - Baltimore (Rijeka) - preuzeto s YouTube