Pojedini filmovi svojim sadržajem potiču gledatelje na donošenje sudbonosnih odluka tipa od današnjeg dana prestajem. Romantična komedija Amélie (Jean-Pierre Jeunet, 2001.) motivirala je neke gledatelj(ic)e da postanu bolje osobe - nisam jednom čuo da je Amélie, junakinja istoimenoga filma, svojom slatkom pozitivnošću utjecala na budućnost gledatelj(ic)a, nagnala ih na donošenje odluka.

Osim što ima pozitivnu priču, Amélie osvaja originalnom glazbom što se uklapa u ritam i ugođaj filma. Skladatelj Yann Tiersen napravio je i više nego odličan posao - glazba je dodatno podigla kvalitetu ovog ljubavnog filma (a moglo se dogoditi sasvim suprotna situacija, glazba je mogla uništiti priču, ali nije). Priču Wendersovih filmova Paris, Texas (1985.) i Buena Wista Social Club (1999.) dodatno je obogatila i osnažila upravo glazba koju potpisuje Ry Cooder, dok filmu The Million Dollar Hotel (2000.) ni glazba, koju je za film napravio poznati irski rock sastav U2, nije pretjerano pripomogla. U tom je slučaju ispalo da je glazba bolja i postojanija od ispijene filmske priče što se sastojala od previše žanrova – zbog čega se priča prilično razvodnila.

Soundtrack filmova Twilight (Catherine Hardwicke, 2008.) i The Twilight Saga: New Moon (Chris Weitz, 2009.) čini popriličan broj kvalitetnih pjesama, no ni one nisu uspjele podići kvalitetu filmske priče. U drami Boyhood (Richard Linklater, 2014.) postignut je sklad vizualnih, auditivnih i pripovjedačkih elemenata – film započinje pjesmom Yellow sastava Coldplay, da bi film zatvorila pjesma Suburban War sastava Arcade Fire! Glazba je, naravno, samo dodatak filmskoj ljepoti – Boyhood bi bio jednako uspješan i uz loš(iji) soundtrack jer je glumačka izvedba i čitava priča naprosto izvanredna. Naravno, lako se nađu zamjerke i tom filmu, no one su u globalu minorne, nevrijedne spomena. Grčku dramu Miss Violence (Alexsandros Avranas, 2013.) otvara glazbeni hit Dance Me to the End of Love Leonarda Cohena, no priča koja čini film nije nimalo romantična, već prožeta brutalnim i gnjusnim psihofizičkim nasiljem što ne izaziva ravnodušnost – na početku ovog mizantropskog filma cijela obitelj pleše, slave djevojčin 11. rođendan, a slavljenica usred plesa skoči s balkona i oduzme si život - kasnije saznajemo koji su razlozi toga čina. Redatelj je dodatno pogodio u srž priče izabravši Cohenovu pjesmu, simbolike radi.

Filmske melodije određenih redatelja (Marvin Hamlisch, Nino Rota, Henry Mancini, Alfi Kabiljo...) intenzivno zažive izvan matičnih filmova, vrte se u radijskom eteru i privatnim zvučnicima. Filmovi The Thin Red Line (1998.) i Tree of Life (2011.) nemaju upečatljive skladbe, no soundtrack tih ostvarenja uspješno naglašava liričnu tjeskobnost što se vuče kroz priču. Zorbas, naslovna pjesma drame Zorba the Greek (Michael Cacoyannis) koju potpisuje Mikis Theodorakis, obilježila je taj filmski hit, a kasnije je ubačena u druge filmove i doživjela brojne obrade. Tematska pjesma ljubavne drame Un homme et une femme (Claude Lelouch, 1966.), za koju su zaslužni Francis Lai i Pierre Barouh (koji je napisao tekst pjesme, ali i otpjevao naslovnu pjesmu), stekla je popularnost u svijetu filma, ali i izvan njega – 1967. godine tematska pjesma Un homme et une femme zaradila je nominaciju za Najbolju originalnu pjesmu u konkurenciji za Golden Globe Award.

Lalo Schifrin stvorio je sjajnu glazbu za akcijsku dramu Bullitt (Peter Yates, 1968.), Bob Dylan za vestern Pat Garrett & Billy the Kid (Sam Peckinpah, 1973.), Bernard Herrmann za triler Psycho (Alfred Hitchcock, 1959.), a Angelo Badalamenti za psihološki horor Twin Peaks: Fire Walk with Me (David Lynch, 1992.). Vangelisove skladbe (npr. La petite fille de la mer, Conquest of Paradise, Chariots of Fire) uvijek dobro zvuče i izvan filma, baš kao i skladbe Charlesa Chaplina koji je rado skladao glazbu za svoje filmove. Radovi Vangelisa, pravim imenom Evanhelos Odysseas Papathanassiou (1943.), znani su i širem slušateljstvu, dok se o Vangelisovoj privatnosti malo zna, što ga čini netipičnim tipom umjetnika. Ne drži do hvale publike, a to je svakako za svaku pohvalu – svakako nije tašt kao pojedini domaći pojedinci koji se bez imalo srama u javnosti predstavljaju kao književnici premda su objavili tek jednu knjigu.

Američki redatelj Quentin Tarantino (1963.), čije filmove gledatelji i filmski kritičari bespogovorno hvale ili žestoko osporavaju, ne sklada, ali zato itekako drži do glazbe. Osim što otvorenom upotrebom brojnih referenci odaje počast filmskim velikanima, Tarantino pokazuje kako poznaje različite glazbene žanrove koje vješto ubacuje u priču. Originalnu glazbu za vestern Hateful Eight (2015.) skladao mu je cijenjeni talijanski skladatelj Ennio Morricone (1928.) koji je široj javnosti poznat po glazbi za brojne filmove (1900; Cinema Paradiso; Days of Heaven; Ripley's Game; The Good, the Bad and the Ugly...); u Kill Bill (2003.) Tarantino ubacuje japanske izvođače (Tomoyasu Hotei, Meiko Kaji), dok u Jackie Brown (1997.) dominiraju skladbe iz sedamdesetih godina 20. stoljeća (Bobby Womack, The Delfonics, Bill Withers, Bloodstone...).

Soundtrack nezavisne komične drame Juno (Jason Reitman, 2006.) upotpunjava priču (film je osvojio Oscara u kategoriji Najbolji originalni scenarij) o trudnoj tinejdžerici koja nije spremna za neplanirano majčinstvo. Kimya Dawson, Buddy Holly, The Kinks, Sonic Youth te Belle & Sebastian neki su izvođači koji su svojim melodijama učinili film simpatičnijim i primamljivijim za gledanje. Kvalitetnim se soundtrackom može pohvaliti i ljubavna drama Cruel Intentions (Roger Kumble, 1999.) – Skunk Anansie, Placebo i Fatboy Slim učinili su nestandardni ljubavni trokut u filmu još privlačnijim za gledanje. Bilo bi dobro da glazba može pojedina književna djela učiniti čitanijima i popularnijima, kao što to bude slučaj kod filmova. Ne znam kako drugima, ali znam da meni glazba ne može popraviti lošu knjigu – ali zato mi kombinacija loše knjige i dobre glazbe može pokvariti glazbu koju slušam tijekom čitanja, učiniti da ugodne melodije ostanu u neugodnom sjećanju zbog loše sastavljenih rečenica.

Najnoviji album post-rock sastava Explosions in the Sky, Wilderness (2016.), zvuči poput soundtracka, isto tako valja napomenuti kako njihove brojne skladbe čine zvučnu pozadinu u mnogim filmovima te da sastav trenutno potpisuje soundtrack za četiri filma: Friday Night Lights (Peter Berg, 2004.), Prince Avalanche (David Gordon Green, 2013.), Lone Survivor (Peter Berg, 2013.) i Manglehorn (David Gordon Green, 2014.). Mnogi bi post-rock sastavi (Mogwai, The Winchester Club, Godspeed You! Black Emperor, If These Trees Could Talk, Mono, This Will Destroy You, port-royal...) zbog svojih instrumentalnih skladbi mogli poslužiti kao zvučna podloga filmovima ili makar učiniti da slušatelji na temelju melodija stvaraju scenarij vlastitoga filma u svojoj glavi

Jerko Bakotin u svojoj putopisnoj reportaži Tora! Tora! Tora! spominje da je tijekom boravka u Japanu slušao soundtrack drame Mishima: A Life in Four Chapter (Paul Schrader, 1985.) koji je komponirao Philip Glass (1939.). Meni je spomenuti soundtrack bio i više nego izvrsna zvučna podloga za čitanje putopisa u kojem Bakotin Japan opisuje neklišeizirano, s osobne i globalne strane, bez ikakve zadrške i fige u džepu.