Prije dvadesetak godina dežurni moralisti snebivali su se nad elektronskom glazbom – mogle su se čuti zlosutne prognoze o amoralnostima među mladima, govorilo se da rave, techno, trance i njima srodni glazbeni stilovi svojim ritmom potiču promiskuitetno ponašanje, čak su se i pojedini liberalni mislioci otvoreno snebivali nad partijanerima i umjetnim zvucima elektronike, veličajući u svojim tekstovima country, jazz, blues i klasičnu glazbu, sve nauštrb elektronskoj glazbi. Začudo, čak je i rock’n’roll imao okus kamilice za određene konzervativne krugove.

Slušatelji elektronske glazbe, naročito partijaneri, doživljavani su kao redovni korisnici sintetskih droga, a glazba opisivana kao monotono, umjetno smeće. Kao u svakoj supkulturi, među ljubiteljima elektronike mogao se naći i kukolj i žito – bilo je onih koji su uživali u elektronskoj glazbi bez dodatnih supstanci, a bilo je i onih koji su redovno u sebe ubacivali tabletice, da bi doživljaj glazbe bio što puniji. Glavna zvijezda zadnjega partyja kojega sam pohodio bio je slovenski DJ Valentino Kanzyani, a mene je te večeri mučila glavobolja pa nisam plesao, nego sam uz šank promatrao raspoloženo društvo. U svega pola sata mi je prišlo 5-6 nepoznatih pojedinaca, a svaki od njih me pitao imam li robe. Zbog nesudjelovanja u plesu i mrgodnosti ostavljao sam dojam dilera. Tsja, da sam tada bio pametniji (i nešto više poduzetniji), mogao sam znatiželjnicima uvaliti nekoliko Andola – sebi bih tako povećao tanki studentski budžet, a njima bih smanjio rizik od potencijalnih zdravstvenih tegoba i mentalnih rugoba što dolaze u paketu s ovisnošću.

Opčinjenost elektronskom glazbom doživljavam kao fazu koju sam prošao bezbolno – doduše, vjerujem da bi me i danas spopala glavobolja da pohodim kakav party. Air, Stereolab, Moby, Lamb, Ian Pooley, Dave Clarke, St. Germain, Chemical Brothers, Orbital, The Prodigy, Jeff Mills, Kraftwerk, Dave Clarke, Jean Michel Jarre, St Germain, Faithless i Laurent Garnier [1]Osim što je poznat kao glazbenik, glazbeni producent i suosnivač izdavačke kuće F Communications, Laurent Garnier (1966.) je u suradnji s novinarom Davidom Brun-Lambertom objavio knjigu Elektrochoc (Celeber, 2005.) koju možemo čitati kao Garnierovu autobiografiju, ali i kao povijest elektronske glazbe. Garnierovi albumi 30 (1997.) i Unreasonable Behaviour (2000.), u kojima se osjeća više žanrova (techno, house, jazz…) i danas krasi svjež te intrigantan zvuk. neki su izvođači koje sam intenzivno vrtio do svoje dvadesete godine, dok ih sada slušam pretežno kad/ako me spopadne nalet nostalgije. Još uvijek mi dobro sjedaju chill out, lounge, industrial, house i acid jazz na radijskim postajama, naročito tijekom čitanja tiskovina. Veoma me ugodno iznenadio St Germain četvrtim studijskim albumom St Germain (2015.) u kojem je elektronsku glazbu miješao s afričkim melodijama.

I rock izvođači, kao što je Radiohead, rado eksperimentiraju s elektronikom. Na albumu Ok Computer (1997.) osjeća se koketiranje s umjetnim zvucima, dok je na albumu Kid A (2000.) opčinjenost elektronikom još izraženija. Frontman Radioheada, Thom Yorke, kasnije je objavio dva samostalna albuma – Eraser (2006.) i Tommorow’s Modern Boxes (2014.) – u kojem je glavnu riječ imala elektronska glazba. Tommorow’s Modern Boxes po zvuku je poprilično nalik prvijencu Eraser iz 2006. godine, no po raspoloženju je kudikamo drugačiji, minimalističniji i mjestimice mračniji. Dok ne prevladava soul ozračje (The Mother Lode, Truth Ray), osjeća se atmosfera svojstvena Yorkeovog matičnog sastava Radiohead (naročito u skladbi Nose Grows Some) iz vremena albuma diskutabilnih albuma Kid A i Amnesiac koji nekim ljubiteljima Radioheada nisu najbolje sjeli. Dok su u Eraseru bile prisutne matrice gitara, u novom albumu dominiraju sampleovi i da nema Yorkeovih glasovnih improvizacija, skladbe najvjerojatnije ne bi ostale ni u trenutnom, a kamoli trajnom sjećanju slušatelja (tako se, primjerice, moglo bez instrumentalne Pink Sessions). U konačnici, Tommorow’s Modern Boxes ostavlja pozitivne dojmove i ostaje u sjećanju kao ugodno iznenađenje iz 2014. godine, album koji se može navoditi kao primjer primjereno naelektrizirane melankolije. Srodnu varijantu glazbene melankolije stvara Yorkeov sunarodnjak James Blake, a naročito je prisutna u njegovom prvom albumu James Blake iz 2011. godine.

Glazba, film i književnost u sve su većoj mjeri sastavnice digitalnih servisa, i autori i korisnici koriste internet za slušanje, gledanje i pronalaženje informacija. Kako je jedno vrijeme elektronička knjiga vrtoglavo dobivala na popularnosti, tradicionalni ljubitelji papira prognozirali su skoru smrt književnosti na papiru. Međutim, ispalo je da je e-knjiga još jedan oblik prolazne pomodnosti; kako je zaživjela, tako je počela i odumirati. Ubrzo se pokazalo da čitanje s ekrana umara i pasionirane, i povremene, i prinuđene čitatelje koji, recimo, moraju pročitati određeni lektirni naslov, makar zbog ocjene. Ako već moraju birati između čitanja s ekrana i čitanja s papira, većina čitatelja ipak će se odlučiti za papir.

Premda je istodobno i zastrašujuća i umjetna, snaga tehnologije ima limite koje ne može olako prijeći – unatoč svojem impozantnom sjaju, digitalije ne mogu pružiti korisniku potpuni ugođaj konzumacije – zahtjevniji korisnik preferira umjetničko djelo imati i doživjeti u vlastitim rukama, osjetiti miris covera ili papira, a to digitalne forme ne nude. Umoreni sveprisutnim digitalijama koje običavaju zakazati u potrebnim trenucima, ljudi postupno uviđaju kako je kudikamo puniji osjećaj čitati papirnatu knjigu i slušati glazbu preko kupljenog diska ili ploče. Taktilnim tipovima osobnosti odgovara fizički dodir s glazbom, a upravo tu potrebu može upotpuniti cover albuma.