Antologije suvremenoga pjesništva žustre reakcije izazivaju najviše upravo kod pjesnika – digne se na noge tada i mlado i staro, svi složno zapitkuju zašto je onaj tamo pajac uvršten, a on, nepriznati genij nije? Jasno je kao Jasna Zlokić da su antologije subjektivan izbor priređivača koji pretežno uvrštava pjesnike po svjetonazoru – recimo, prethodne antologičare (posebno ako su ti isti svojedobno uvrstili njega) te živuće Metuzaleme koji bi mu inače posljednjim atomima snage u javnosti počupali uši i unutarnje organe, a kosti iskoristili za krepku juhicu (ne kaže se bez razloga da juha jača kosti!)…

Antologija suvremenih glazbenih singlova također može biti podložna kritikama. Uvijek se nađe baja kojemu smeta što njegov izvođač nije spomenut ili što nije spomenuta njemu najdraža pjesma. Singlove dijelim na one koji se gotovo nikada ne čuju u radijskom eteru te na one koji uspješno odolijevaju naletima zaborava. Nije lako odgovoriti zašto se neke uspješne pjesme puštaju tek u kasnu noć, kada komercijalno slušateljstvo debelo spava. Bit će da je to zbog slušateljskih komercijalnih navika jer se identičan scenarij odvija kad su u pitanju artistički i sadržajno zahtjevniji filmovi – puštaju se tek nakon ponoći, kao da je riječ o antidržavnim snimkama ili prijenosu iz klaonice. Shine on Your Crazy Diamond čuo sam jednom prilikom malo prije 4 ujutro, u stadiju nesanice. Istoga je jutra glazbeni urednik pustio Purple Rain (Prince) i Everybody’s Free (To Wear Sunscreen) u izvedbi Baza Luhrmanna, pjesme koje se ne puštaju u udarnim terminima. Da, i glazbeni urednici igraju na sigurno da bi zadržali slušateljstvo, teško da ćete usred bijela dana čuti kraut rock ili lirsku minijaturu kao što je pjesma True Love Will Find You In The End Daniela Johnstona. Navedena pjesma je s albuma Retired Boxer iz 1984., a prvi sam ju put čuo u filmu Medianeras (Gustavo Taretto, 2011.). Naravno, film nisam gledao na televizijskom ekranu jer takvi naslovi nisu dovoljno egzotični gledateljstvu, naletio sam na njega lutajući internetskim bespućima.

Skladba I Wrote This Song for Paris Hilton (Vincent Gallo) ima zvučan naslov, no nije stekla slavu premda se spominje globalna zvijezda. Skladne skladbe Hope There’s Someone (Antony And The Johnsons), Women When I've Raised Hell (Josh T. Pearson) i Ain’t It Fun (Rocket from the Tombs) nisam nikada čuo u radijskom eteru ili kao zvučnu podlogu u filmu, ali sam zato pjesmu By the River (Brian Eno) čuo kao zvučnu podlogu u dva filma što su nastali u istoj godini – u talijanskoj obiteljskoj drami La stanza del figlio (Nanni Moretti, 2001.) i meksičkom filmu ceste Y tu mama tambien (Alfonso Cuarón, 2001.). U oba su filma upravo mladi ljudi ljubitelji te tužne pjesme, što je na mene djelovalo utješno, makar je riječ o fikciji. Jedan od bitnih razloga zašto fikcija uopće postoji jest pružanje nade – pokazalo se i pokazuje se da umjetnička djela mogu imati kraći ili duži terapeutski učinak. Na nekoga pozitivno djeluju književna djela, dok drugi potrebnu utjehu pronalaze u glazbi ili filmu.

Popularni radijski singlovi redovno se pojavljuju kao zvučna podloga u igranim filmovima, čime se katkad dodatno podiže njegova cjelokupna vrijednost. Primjerice, danska drama Efter brylluppet (Sussane Bier, 2006.), koju sam prvi put gledao 2007. godine na Motovun film festivalu, počinje skladbom koju su napravili dragi mi Islanđani Sigur Rós, ali nije mi samo zato film ostao u sjećanju – oduševila me nekonvencionalna ljubavna priča, a pjesma u pozadina bila je dodatni slatkiš. Psihološki triler Vanilla Sky (Cameron Crowe, 2001.) također ima odličan soundtrack (Sigur Rós, Radiohead, Bob Dylan, Paul McCartney, Jeff Buckley, Chemical Brothers), no to mi nije nimalo popravilo ukupni dojam o filmu, što će reći da ni najjača pozadinska glazba ne može popraviti filmsku priču čiji temelji počivaju na klimavim nogama. Izvrsni filmovi također nisu uvijek u stanju popraviti pozadinsku glazbu – priča može biti sjajna, ali to ne znači da će prisutne pjesme postati hit.

Smatram da treba proći nekih 10 godina kako bi se vidjelo koja će singlica ostati na životu u radijskom eteru. Nekada bi slušanost na jukeboxu davala naznake koja će pjesma ostati duže u sjećanju – danas ulogu jukeboxa ima YouTube, broj pregleda govori o razini slušanosti. Od popularnih singlova, što se bez obzira na godinu nastanka redovito vrte na radijskim postajama te na privatnim i javnim tulumima, rado izdvajam By My Side (INXS), Personal Jesus (Depeche Mode), I Saw a Little Prayer (Aretha Franklin), Nights In White Satin (The Moody Blues), True (Spandau Ballet), Holding Back the Years (Simply Red), Just Another Day (Jon Secasa), Thank U (Alanis Morissette), She (Elvis Costello), Why (Annie Lennox), Jealous Guy (Roxy Music), Eyes Without A Face (Billy Idol), Dust in the Wind (Kanzas), Nights In White Satin (The Moody Blues), Heart of Glass (Blondie), Jeanny (Falco), Spinning Wheel (Blood Sweat & Tears), Perfect Day (Lou Reed) i Light My Fire (The Doors) koja je tri tjedna bila na prvom mjestu Billboardove liste Hot 100. Izlizani singlovi kao što su Always (Bon Jovi), Africa (Toto), Billie Jean (Michael Jackson), More Than Words (Extreme) i srcedrapajuća Right Here Waiting (Richard Marx) dižu mi krvni tlak i prošire zjenice, ali hajde, pretrpim tih nekoliko pjesama ukoliko ne idu u eter jedna za drugom.

Pažljiv tip čitatelj(ic)a primijetit će da u mojim bezazlenim antologijskim popisima singlova nisu zastupljeni domaći glazbenici. Dva su razloga tome, jedan je sakralne, a drugi sasvim profane prirode. Ne želim zaraditi anatemu samo zato jer neka imena nisam spomenuo u tekstu, a i pomisao da završim u kipućem loncu nije mi ništa manje mrska.