Isus nije prikazan kao neko mitsko, nedodirljivo biće, on je običan tridesettrogodišnjak s vrlinama i manama, poznato mu je zašto je među ljudima, poznata mu je i sudbina koja ga čeka. On čak zamjera ocu (Bogu) da je neke stvari pogrešno postavio, da puno toga nije uzeo u obzir.

Već na početku romana dojmilo me se razmišljanje o kojemu mi imamo uzrečicu „Pomozi sirotu na svoju sramotu“.

CITATI:

Zagonetka zla nije ništa u usporedbi sa zagonetkom osrednjosti. Doku su svjedočili, osjećao sam njihovi užitak. Naslađivali su se ponašajući se kao bijednici preda mnom. Jedino su bili razočarani time što se moja patnja nije toliko vidjela. I to ne zato što sam ih htio uskratiti tu slast, nego zato što je moje čuđenje bilo mnogo jače od moga gnušanja. Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano. A ipak ne shvaćam narav onoga što ih je obuzelo u trenutku kad su me blatili tim gnusobama. I zato svoje neshvaćanje doživljavam kao neuspjeh, kao propust.

Najgore je očekivanje ljudi.... Izvesti čudo više nije značilo ukazati milost, značilo je obaviti zadatak.

A da i ne spominjem što sam otkrio tog jutra, za vrijeme suđenja: ni jedan čudom iscijeljen ne osjeća prema meni nimalo zahvalnosti. Naprotiv, gorko prigovaraju mojim čudima, čak i bračni par iz Kane.
I na križnom putu Isus razmišlja o mnogo toga. „Moj je otac stvorio čudnu vrstu: ili pokvarenjake koji imaju svoje mišljenje, ili velikodušne duše koje ne misle. ... Cijela ljudska sudbina svodi se na to: moglo je biti gore.“

Prema kraju romana razmišljanja su sve dojmljivija, dirljivija.

CITATI:

Rastresenost nikada nije bila moja jača strana. Biti Isusom možda znači ovo: Netko stvarno prisutan.
Teško mi je uspoređivati. Isti sam kao i drugi po tome što poznajem samo svoje iskustvo. Ono što zovu sveznanjem posve mi je nepoznato.

Pozivam svakoga da posvjedoči kako je svatko tko je izgubio dragu osobu iskusio neki neobjašnjivi trenutak. Neki čak doživljavaju razne objave u dodiru s bićima koja nisu poznavali. Zaista, nema granica ono što zovemo življenje.

Kad čovjek umre, ne osjeća ni odobravanje ni žaljenje zbog svog djelovanja ili suzdržavanja. Vidi svoj život kao umjetničko djelo.

Ako zamjerate svom dragom pokojniku zato što se ne ukazuje, ne zaboravite da je on potreban vama, a ne obratno. Kad zaista nekoga volimo, tražimo li da se žrtvuje za nas?

Da biste osjetili žeđ, morati biti živi. Živio sam tako snažno da sam umro žedan. To je možda to, život vječni.

Uopće nisam očekivala da će me se ovaj roman toliko duboko dojmiti, toliko jednostavnih, a mudrih misli. Pojedine rečenice asocirale su me na djelo o Židovima i riječima Amosa Oza i Fanie Oz Salzberger, one rečenice u kojima se Isus ne slaže s Bogom kao što su se i Židovi svađali s Bogom, a on se nakon tih svađa povlačio, sigurnije je popustiti.

Vrijeme suđenja, raspeća, smrti ... što bi tu moglo biti duhovito, ali književnica je dopustila Isusu da bude duhovit, ciničan, kako na vlastiti račun tako i na račun Boga te ostatka čovječanstva, Amelié Nothomb u vjerojatno jednom od svojih najboljih izdanja.

Čitatelji koji su veliki vjernici ne trebaju se bojati ikakvog bogohuljenja u ovom romanu, Žeđ je roman o nama smrtnicima, o tome kakvi smo i kakvi bismo mogli biti.