Promišljam o onoj kako bez mraka ne bi moglo biti svjetla, pa svaki put kad dođem u doticaj s nečim iskrenim, osjetim epsko oduševljenje. Priznajem, teško mi je u ovoj poplavi slogana i otrcanih fraza tipa „Volim grad koji teče", slušanja o otvorenosti svojih sugrađana i sugrađanki i nalijetavanjem na neke patetične tekstove s lokal-patriotskim nabojem, ne (p)ostati cinična. Možda sam samo G. Marxova škola: "Ni u snu ne bih mogao biti članom kluba koji bi mene htio za člana." Kažem ja, pa odšetam u Čitateljski.

Sad ću probati stati ovdje i sačekati vlak koji će me odvesti na tematsko odredište ovog osvrta u neku fantastičnu, magijsku Rijeku koja je definitivno u tom obliku autentična na nekoliko razina. A u autentičnost sam zaljubljena.

Prvo da pregledam kartu u svojoj ruci – znate, mi opsesivno-kompulzivni. Aha, evo tu je. Odredište: Flumen obscura. Vodiči su putovanja Fluminati, njih čak sedam fantastičnih autor(ic)a. Vrijeme: Zlatno doba Rijeke, da citiram - Rijeka, Fiume, gdje vas je svaka propalica znala opsovati na bar četiri jezika. Vrijeme kad je Whitehead s Ossoinackom hodao poznatim ulicama pa sve do vremena neke crne budućnosti s jezivim Zvončarom i tračkom nove nade na kraju. Krenimo, hajde.

Brod s teretom gamadi uplovio je oko dva u noći, provukao se kroz šumu jarbola i konopa na Fiumari pa pristao na vez točno ispred palače Adamić...

Nije dovoljno?

Zadnjih su se dana opet tukli s onim talijanskim mulcima koji su vikali: 'Prokleti hrvatski barbari, zašto bacate kamenje na tramvaj!?' Iako su se i mnogi njihovi roditelji bunili protiv mađarskih natpisa te potajno likovali na svaki koji je završio razbijen.

Ili: Ne znam, možda je to zato jer sam ja Englez, ali ja već dugo živim ovdje i zbilja ne mogu razumjeti te riječke Hrvate! Zašto se oni bune? Što oni hoće? Sve što imaju dala im je Mađarska, ceste, luku, tramvaj, željeznicu... ma, da im je sad pustiti vlast, još bi sto godina koristili ovu prugu, ne bi si sami drugu napravili.

Pretpostavimo da vas još nisam pridobila da zavirite među korice ove knjige, pa ću se prepustiti jeftinim vremenima u kojima živimo.

Šok i senzacija, skandalozno. U knjizi su pronađeni opijum, incesti su praktički obiteljska tradicija, događaju se ubojstva i samoubojstva, kultna grofica Bathory ima neke veze s našom riječkom obitelji, D'Annunzio, koji je luđak sam po sebi, stvarno svojom pojavom pridonosi bizarnoj priči; Morčić za kojeg još nisam sigurna na čijoj je strani, društvo Thule i većina nam znanih lokacija. Naravno, sve je to podebljano crnom magijom i dijagnozama. Kaosa nikad dosta. Negdje unutar romana naišla sam na rečenicu koja ga dobro opisuje, iako je njezin pravi kontekst ipak znatno drugačiji. Teško je to objasniti. U mjestu koje nije ni ovdje ni tamo, ni jučer ni sutra, a najmanje danas.

Roman je zapravo obiteljska saga u malom, na tristotinjak stranica. Protagonisti su obitelj Malatinsky i Chiesa koja u nekom riječkom trenutku postaje Crekvina, a glavni pokretač radnje definitivno je camera obscura koja onome tko je nasljeđuje donosi prokletstvo. Drvena je to kutija koja je davno imala drugačiju svrhu, a sad projicira pretke svojih trenutnih vlasnika/vlasnica i izbacuje magiju u punoj snazi. Naravno da tolika količina magije negdje mora eksplodirati, pa su i posljedice uništenja za očekivati.

Autori/autorice romana temeljito su istraživali/istraživale riječku povijest, pa su svoja fantastična i magijska viđenja utkali u sad već skoro riječku mitologiju. Poznatim simbolima okrenuli su značenja, pa nas navukli na neku lijepu priču, samo da bi nas već u idućem trenutku užasnuli... Ali mi i dalje hodamo s Whiteheadom ruku pod ruku riječkim ulicama, malo ljubujemo po zakučastim prolazima, gledamo mađioničarske predstave u Teatru Fenice s riječkom kremom onog vremena. Vremena u kojem je ženski orgazam pratila dijagnoza histerije, a heroin je bio lijekom za kašalj, preko D'Annunzijeve okupacije i pretvaranja Guvernerove palače u potpuni kupleraj, njegovih ardita i oda Marinettiju, odrubljivanja glave riječkom orlu, Zanellija, Morčića, SS-ovaca, podzemnih tunela, zatim prođemo drugim zlatnim dobom Rijeke u osamdesetima kad su Termiti i Parafi grijali gradsku atmosferu, obiđemo ondašnji Kont, dotaknemo se legende o Trsatskim stubama, pa završimo u ne tako dalekoj budućnosti koja zaista nije lijepa, ali daje neku nadu. Tu je i taj zbilja jeziv Zvončar. Ne znam koliko puta bih morala naglasiti da je jeziv. Svime time autori/autorice još su nas jednom podsjetili na burnu gradsku povijest.

Bez obzira na teme koje roman potencira, a koje su uglavnom mračne s onim finim potkontekstom šala ako znaš čitati između redaka, on je definitivno nostalgičan i romantičan. Danima nakon čitanja gledala sam u naša famozna pročelja zgrada i sav moj cinizam doslovno je nestao. I to je najljepše kod ovog romana - nekako njegove brutalne scene nisu pravi fokus u priči. Da, one služe intrigantnim zapletima, ali se ne čine usiljenima. Raznolikost karakternih osobina autor(ic)a roman je učinila posebnom mješavinom svih mogućih stilova. I baš zato što su autori(ce) neprimjetni/neprimjetne u izmjenjivanju, Flumen obscura štivo je koje te brzo osvoji i potiče da čitaš skoro maratonski, a svojom slojevitosti drži anangažiranom, pa stalno zaviruješ u obiteljsko stablo na posljednjoj stranici u želji da ti baš ništa ne promakne. Naravno da se putem i vežeš uz neke likove, pokušavaš si objasniti motivaciju njihovih postupaka, pa razmisliš kako bi ti postupila u toj surovoj igri preživljavanja. Na samim koricama romana otisnuta je reklama, "Vježbanje života na LSD-u", pa vi vidite sami/same sa sobom. Meni je drago što Morčić s naslovnice ukrašava privatnu mi knjižnicu i nadam se da će ovaj tim dragih ljudi uskoro producirati nešto novo i barem jednako uzbudljivo. Na promociji je bilo riječi o "izbačenim scenama” od kojih su neke dovoljno dojmljive da budu zasebna priča, pa se čini da im materijala ne ponestaje!