Vi ste do sada obavili na desetke razgovora za medije pa smo u stalnoj opasnosti ponavljanja klišeja... No jedan ne možemo izbjeći zbog njegove značajnosti - od kuda vjera i opravdanje vjerovanja da se književno pisanje može naučiti donekle formaliziranim i nastavno-programski posloženim radionicama?

Vjera da su radionice pisanja potrebne i korisne, inicijalno je postojala prije pokretanja CeKaPe-a, s obzirom na moje iskustvo pohađanja radionice kratke priče, u Booksi, kod Zorana Ferića. Na radionicu sam došla iz znatiželje, bez velikih očekivanja, ne znajući uopće što ću na njoj „naučiti“. No, bila sam oduševljena i dobila puno. S jedne strane objektivan, kritički i argumentiran komentar tekstova i mišljenje ljudi koji imaju dovoljno čitateljskog, ali i spisateljskog iskustva da ukažu na nedostatke i greške. I s druge strane, mišljenje voditelja, ukazivanje na slaba mjesta u tekstu i prijedlozi kako ga učiniti boljim. Pohvale laskaju, svi ih volimo, one u određenoj mjeri jačaju samopouzdanje što je naročito važno u početku, kada prvi puta glasno, među nepoznatim ljudima pročitamo svoj tekst. No pretjerano laskanje bez kritičkog odmaka, stvara lažno samopouzdanje, nabildan ego i taštog pisca koji će svoj eventualni talent najčešće potroši u jednoj knjizi. Stoga, kada se oslobodimo straha, kritika je ono što tekstove čini boljima. Ako želimo napredovati u pisanju, moramo naučiti prihvaćati, ali i davati kritiku, jer pomažući kolegama jasno artikuliramo mišljenje o nekom tekstu koje ćemo jednoga dana možda primijeniti na vlastiti. Moramo naučiti mijenjati, izbacivati, ispravljati i one dijelove za koje smo bili sigurni da su genijalni dok nismo došli na radionicu. Mislim da je to najvažniji dio koji se „uči“ na radionicama, a sve ostalo je rad na tekstu.

Vjerujem da to moje iskustvo dijeli većina polaznika CeKaPe-ovih radionica. Mnogi nakon prvog, upisuju drugi ili više ciklusa, jer im jedan nije dovoljan, pohađaju različite radionice, a motiv je uvijek isti: zajednički rad i poticajno okruženje koje ih motivira u pisanju. Mislim da je u tom kontekstu i formaliziran program dobrodošao, jer stvara naviku pisanja, koja se u svakodnevici ispunjenoj drugim obavezama gubi, a tjedne „zadaće“ pomažu u održavanju te navike i discipline.

Voditelji radionica uglavnom su i sami književnici, ali oni koji su to postali praksom, ne nekom formalnom naobrazbom koja kao takva maltene ni ne postoji. Jeste li zadovoljni njihovim radom u smislu prevođenja vlastitog spisateljskog iskustva u edukativan sadržaj? S obzirom da gotovo svatko ima svoju metodu rada nije li problem naći odgovarajuću mjeru...

Formalne naobrazbe za pisce nema pa su mjerilo njihova uspjeha čitatelji i književna kritika. Kod izbora voditelja uvijek sam se vodila osobnim književnim ukusom ili preporukama ljudi čije stručno mišljenje cijenim. Do sada, svaka je izbor bio najbolji ;). Polaznici su jako zadovoljni, grupe su relativno male, između voditelja i polaznika često se stvori blizak, emotivan odnos, jer tu energiju, predanost u radu na svakom pojedinačnom tekstu i korist koju od toga imaju, polaznici prepoznaju i cijene. Naravno, budući da su voditelji radionica pisanja istovremeno i pisci, prirodno je da komentirajući tekstove polaznika prenose vlastito spisateljsko iskustvo, senzibilitet i književni ukus. No, nikada u toj mjeri da od polaznika očekuju da postanu njihove kopije. Upravo suprotno, uvažavaju individualnost, senzibilitet, stil svakog polaznika i pronalaze pravu, odgovarajuću mjeru zadiranja u tekst i rada na njemu. Uvijek ostavljaju dovoljno prostora za individualnost polaznika i mogućnost neprihvaćanja mišljenja, ukoliko netko čvrsto i argumentirano brani svoj tekst. Ipak na kraju svatko sam odlučuje o svom tekstu. A metode su vrlo slične, bilo da su to vježbe kojima je cilj rad na određenom elementu teksta (likovi, opis, dijalog, struktura) ili teme iz kojih nastaju priče. Cilj je uvijek tekst (koji se piše kod kuće), na kojem se na satu radi, što pomaže polaznicima da osvijeste određena „pravila“ koja će primijeniti u tekstovima koje će pisati kada završi radionica.

Pružate i usluge naučavanja pisanja u sferama koje imaju praktičniju i komercijalniju primjenu od same književnosti - npr. u pisanju scenarija i novinarskih tekstova. Postoje li do sada prepoznatljiviji rezultati i uspjesi polaznika? Ako da, svakako nam ih predstavite…

Puno je polaznika koji su nakon radionica pisanja osvajali nagrade na književnim natječajima, objavili knjige, u našoj biblioteci ili kod drugih izdavača - Želimir Periš, Ksenija Kušec, Ljiljana Matković, Jelena Zlatar samo su neka od novih imena hrvatske književne scene - oni su tekstove pisali i polirali u CeKaPe-u. Zaista je velik broj talentiranih polaznika, vjerujem da će u budućnosti postati vidljiviji. Čini mi se da je sa scenarijem i novinarskim tekstovima veći problem u mogućnostima koje im se pružaju nakon radionice. Koliko god je situacija teška u mnogim segmentima umjetničkog stvaralaštva kada traže komercijalnu i praktičnu primjenu, čini mi se da je osobito teško naći producenta za snimanje kratkog filma, kazalište za izvođenje dramskog teksta ili medij koji će pružiti šansu za pisanje novinarskih tekstova. Eventualna suradnja s nekim institucijama ili javnim ustanovama (televizija, kazališta, velike novinske kuće ili portali) koje bi pružile podršku talentiranim polaznicima, a koje si to financijski mogu priuštiti, sigurno bi bila jedna od mogućnosti. Na tome ćemo raditi u budućnosti i možda to otvori nove šanse scenaristima, novinarima, dramskim piscima.

No, kada govorimo o rezultatima radionica i uspjesima polaznika, oduševili su me rezultati riječke vikend radionice E-samizdat koju vodi Alen Kapidžić. Nakon samo jedne radionice, dvoje polaznika, Tea Rukavina i Ivan Miočić objavili su svoje e-knjige.

Znam da je pitanje za polaznike, ali možete i sami prepoznati mišljenja te vjerojatno evaluirate rad – pa kakvo je iskustvo polaznika - jesu li zadovoljni uloženim i dobivenim ili pak ulažu reklamacije?

Naravno da su zadovoljni ;). Mislim da sam već navela koristi koje polaznici imaju od radionica i najbolji dokaz za to su oni koji se vraćaju i upisuju nove cikluse/radionice, a ima ih sve više. Kada jednom doživiš iskustvo rada na tekstu u motivirajućoj, poticajnoj grupi u kojoj pisci nisu samodopadno okrenuti prema vlastitom tekstu, a uz to imaš i profesionalni autoritet angažiranog, predanog voditelja/pisca, kako ne biti zadovoljan.

Među nekima nezadovoljstvo nastupa kasnije, kada očekuju da će netom nakon radionice objaviti knjigu i zarađivati od pisanja. Većina se suoči s problemom pronalaženja nakladnika koji je spreman upustiti se u rizik objavljivanja knjige nepoznatog autora i honorarima s kojima nisu zadovoljni. No i njima radionica koristi jer pruža jasniji uvid u vrijeme i energiju koju je potrebno uložiti u pisanje i objavljivanje knjige.

Ove godine pripremamo novi program - CeKaPe-ov petak. Dva puta mjesečno, u Zagrebu i Rijeci, pozivat ćemo predavače iz različitih područja književnog i umjetničkog stvaranja; nakladništvo, autorska prava, e-izdavaštvo, knjižarstvo, novinarstvo u kulturi samo su neke od tema o kojima ćemo slušati predavanja. To će pružiti možda jasniju sliku o svim segmentima u književnosti i pomoći da shvate zašto se suočavaju s problemima.

Malo povijesti - kako je priča s CeKaPe-om uopće krenula i koja je njena dosadašnja evolucija tj. njen budući smjer rada? Prošlost nam vjerojatno može pokazati i dio staze kojom se ide u budućnost...

CeKaPe-ova priča počinje 2007. S radionicom dramskog pisma i Tomislavom Zajecom. Tomislav je i nakon osam godina u CeKaPe-u, što je možda i odgovor jesam li ja i što je puno važnije, jesu li polaznici zadovoljni. Nakon prvih ciklusa radionice drame, pomalo iznenađeni tolikim interesom polaznika, razvijali smo CeKaPe-ovu priču uvodeći nove radionice (kratka priča, roman, scenarij, književna kritika, književno prevođenje, poezija) i smišljajući programe koji će ljudima uz rad na radionicama, pružiti uživanje u književnosti. Voljela bi da je CeKaPe prvenstveno mjesto u kojem svi zajedno dijelimo tu ljubav i strast prema književnosti, a iz toga će onda sigurno nastati sjajne priče, tekstovi i pisci.

Jedan od programa u kojem svi uživamo je sedmodnevna ljetna škola pisanja, koja se svake godine održava u zadnjem tjednu kolovoza u Gorskom kotaru. Sedam dana izolacije i života posvećenog pisanju, zaista je posebno iskustvo koje bi svi pisci trebali doživjeti.

A budući smjer, uz četrnaest različitih radionica, je i riječki CeKaPe, pokrenut prošle godine. Sretna sam što smo prošle godine održali radionicu poezije, kratke priče i e-samizdata s opet sjajnim voditeljima, Kristinom Posilović, Zoranom Krušvarom i Alenom Kapidžićom. Kod riječkih polaznika već nakon prvih ciklusa imamo vidljive rezultate: u pripremi je zajednička zbirka poezije, odličnog naslova poeTRI. Autori su troje polaznika s radionice poezije, Bojan Guberac, Andrea Žic Paskuči i Julijana Plenča (nadamo se potpori MK, što će ubrzati objavljivanje). Također, dvoje polaznika radionice E-samizdat objavili su svoje e-knjige, a vjerujem da će i kratkopričašice u budućnosti ponuditi neku zbirku priča za objavljivanje. Uz te radionice u Rijeci nudimo još dvije izuzetno zanimljive: novinarstvo u kulturi s Davorom Mandićem i radionicu filmske kritike s Deanom Durićem. Možda su upravo te dvije radionice potencijalno najkomercijalnije, pa pozivam Riječane da se što prije prijave. I malo sentimenta na kraju :), zaista jako volim Rijeku, energija grada i ljudi pozitivna je i smirujuća, zato bi voljela da i riječki CeKaPe nađe svoje mjesto na vrlo aktivnoj i kvalitetnoj riječkoj književnoj i umjetničkoj sceni.

Što nam CeKaPe donosi ove jeseni i na što pozivate zainteresirane kreativce?

Mislim da je cijeli ovaj razgovor poziv svima koji pišu, žele pisati, razgovarati o književnosti i podijeliti s nama interes i ljubav prema pisanju i književnosti. Radionica je zaista puno; u Zagrebu četrnaest, Rijeci za sada pet, ali bit će ih još, različite su i mislim da svatko može pronaći nešto zanimljivo i korisno. Ponekad kod polaznika postoji strah i nesigurnost, sve je dobro kada tekstove čitaju ukućani i prijatelji koji nas ponekad nekritički hvale ma što napisali. Zato pozivam kreativce da naprave taj prvi korak, izađu iz poznatog, udobnog okruženja pohvala, suoče se s greškama, nauče ih ispravljati jer mislim da je to bolji način razvoja kreativnosti. Možda duži i naporniji, ali sigurniji put prema kvalitetnom tekstu. Zašto čekati da književna kritika vašu knjigu proglasi lošom, puno je bolje da to učine kolege na radionici. :) 

I za kraj - čitao sam vaše ranije razgovore za druge medije - dojam mi je da 70 do 80 posto njihovog obima otpada na razglabanja o poslovanju, pitanje ima li novca u izdavaštvu, visine i brzine dolaska do naknade, prebrođivanje krize... Imam osjećaj da ljudi od pisane riječi pričaju više o novcu od bankara koji vjerojatno pričaju o knjigama koje su pročitali? Kako to tumačite i koliko vas to opterećuje ili veseli?

Nedavno sam, nakon jedne književne večeri koja je velikim dijelom bila ispunjena upravo takvim, nemotivirajućim pričama rekla kako više ne mogu slušati uvijek iste priče o tome kako nema novaca, kako smo potplaćeni, osiromašeni, nepravedno izostavljeni, neshvaćeni. Živimo, nažalost, u osiromašenoj zemlji u kojoj će i bankari reći da su potplaćeni, u kojoj su mnogi izostavljeni, a osobne i društvene nepravde događaju se svakog dana. Zašto bi i kako bi uopće u književnosti moglo biti bolje?! Zato, umjesto da se trošimo u retorici uvijek istih priča o vlastitoj neshvaćenoj i nenaplaćenoj genijalnosti, pokušajmo onim što radimo bar potaknuti promjene. Umjetnost mora između ostalog ponuditi društvu i tamnu stranu ogledala. Pišimo o osiromašenima, zanemarenima, protjeranima, gladnima, osamljenima, napuštenima, nevidljivima, ubijenima, o nacionalizmu, ksenofobiji, fašizmu, korupciji, o uništenim šumama, o selima koja umiru i gradovima koje uništavaju. Možda nećemo pokrenuti tektonske promjene u društvu, ali znat ćemo da smo učinili sve što smo mogli i znali i vjerujem da će tada i genijalnost biti vidljivija.