...poticanja književnog stvaralaštva. Početno nastali radovi su besplatno dostupni,  a njihovi autori su nam objasnili o čemu su, zašto i pod kakvim dojmovima pisali. 

Svi su nam odgovorili na pitanja: 

Reci nam, o čemu si ti pisao/pisala? Koji je motiv iza nastanka redaka tvojih...? 

Ako sam dobro shvatio očekuje se da na rukopise čitatelji pruže neke komentare, osvrte.. Koliko si ih spreman/spremna uvažiti i koliko je to drugačije iskustvo od uobičajenih testnih čitatelja, cure, mame, sestre ili kome već dajemo rukopise na čitanje? 

Kakvo je iskustvo bilo pisati kao stipendist? Postoji li pritisak, nešto drugačiji osjećaj odgovornosti nego što je to inače slučaj? 

Očekuješ objavu rada i u tiskanoj formi ili...? 

Igor Beleš 

Pisao sam o zadnjem balkanskom ratu. Znam da je to politički još uvijek aktualna tema i tako će, nažalost, još neko vrijeme biti, i da je u književnosti možda već isfucana, ali baš zbog toga sam je želio prikazati iz potpuno drugačijeg kuta. Motiv? Nemam motiv, već samo ideje. Ideja za roman "Od Vardara pa do Haaga" uzela me je čim mi je pala na pamet i vodio sam se prvobitnim porivom da roman napišem čim prije, što se pokazalo pogrešnim, jer je ideja, iako je moja, bila prevelika za mene, barem u trenutku kada sam roman započeo pisati.

Rukopis koji će biti objavljen je sirov i nedovršen. Ako ga netko bude čitao, zasigurno će biti komentara, sugestija i sličnog. Konačna verzija koja će se tiskati neće biti toliko drugačija, već potpunija. Tako da je svaka sugestija još uvijek dobrodošla. A koliko je to drugačije iskustvo to tek moram saznati.

Zanimljivo iskustvo. Obično pišem volonterski. Sada sam pisao za novac, platio sve račune i kupio si tri ploče. Pritisak nisam osjetio sve dok me ti nisi počeo podsjećati na rok za odgovore na ova pitanja.

Roman će biti objavljen i u tiskanoj formi.

Luka Murina 

Pisao sam o jednoj uobičajenoj praksi kastriranja svećenika pedofila. Pitka, popularna tematika katoličke države. Kako roman ne bi bio obavijen težinom, tu ima i ljubavi, seksa, alkohola te filozofskih promišljanja posljednjeg živućeg čovjeka. Sve što jednu sapunicu čini potpunom. Motiv je, dakle, preuzet iz svakodnevice i posljedica je kritike i cinizma.

Komentari, osvrti i kritike su uvijek dobrodošli jer grade autora, nakon što se prevaziđe prirodni refleks pljuvanja u lice i šamaranja onog tko se to usudi. Ukoliko se to uspije, uvažavanje istih može samo doprinijeti. Do sada sam imao prilike surađivati s izvrsnim urednicima koji me nisu štedjeli pa će mi biti i više nego drago ukoliko netko primijeti nešto što nam je promaklo. Mama, cura, sestre i poštari u pravili već dobiju sređen tekst pa se komentari svode na osobni doživljaj pročitanog, bez prevelikog stručnog mišljenja.

Ne, nije bilo pritiska. Kad mi se piše, pišem.

Roman je prošao uredništvo i trenutno se lektorira te ga planiram izdati u tiskanoj formi o vlastit trošak. Ukoliko ga prije ne prodam nekome za masu love.

Kristina Posilović 

Pisala sam i pišem knjigu kratkih priča/eseja O zaboravu koji tematiziraju političke i socijalne strategije društvenoga zaborava od 1900. do danas. Knjiga hibridne forme sastoji se od tri dijela: “Ljubavni”, “Društveni” i ”Duhovni zaborav”, ujedno i smješta Rijeku u središte arhitekture zaborava. Najveći motiv za pisanje ove knjige je lovljenje u koštac sa zaboravom; privatnim i društvenim. Toliko već godina mislim o ovoj knjizi da sam trenutno u fazi da ju opet krećem pisati iz početka; prije prijavljivanja za stipendiju sam se bavila istraživačkim radom, u međuvremenu sam se “igrala” s formom i tražila format zaborava koji mi se najviše sviđa, a sad krećem u proces sklapanja niša u kojima će zaborav postati dio svakodnevice teksta. Ono što eventualno možete vidjeti iz mojega teksta koji će biti elektronski objavljen jest upravo dio središnje faze eksperimentiranja. Ta mi je faza stvaranja bila prijeko potrebna da se oslobodim pritiska koji na mene, simbolično, vrše zahtjevi proze.

Nemam problema s prihvaćanjem komentara, dapače! Iako, kao što sam napomenula, ne mogu u ovom trenutku ponuditi čitateljima/icama cjeloviti rukopis, isporučiti gotovu knjigu kojoj bi dobrodošle sugestije/komentari. Rad na knjizi se jako oduljio, zahtjevan je i samo mi pisanje ide jako sporo. Nezadovoljstvo, potištenost i sve one emocije i stanja koje prate autore/ice tijekom pisanja otežavaju posao, ali su istovremeno i tampon zona između autora/ica i njegovoga/njezinoga ega.

Ma nije bilo pritiska, osjećaj odgovornosti prema tekstu je uvijek isti, kao i prema potencijalnim čitateljima/icama. Jedina je razlika u pisanju mjesečnih izvještaja koji se isporučuju Odjelu za kulturu što nije preveliki teret jer te evaluacije tjeraju da stalno razmišljaš o pisanju, ako to inače ne činiš, a činiš.

Očekujem, ali tek za otprilike dvije godine, imam još puno posla oko samoga rukopisa. Strpljena spašena, ili na rehabilitaciji. ;)