Poput klasične glazbe, jazz je među masovnom publikom na glasu kao zahtjevan i dosadan žanr uz koji se ne može uživati. Začudili bi se neupućeni kako je jazz u prvoj polovici 20. stoljeća bio na izrazito dobrom glasu i popularan u širim društvenim krugovima.

Da se o jazzu štošta može reći najbolje govori Drachova antologija od nemalih 700 stranica. 

O položaju jazza nekad i danas, razvoju jazza kroz povijest i sitnicama o jazzu kroz riječi glazbenika i brojnih publicista govori antologija Svijet jazza – od Adorna do Zorna (Sandorf, 2018.) koju je uredio Saša Drach, pasionirani ljubitelj, poznavatelj i promotor jazza. Da se o jazzu štošta može reći najbolje govori Drachova antologija od nemalih 700 stranica. Zastupljene tekstove podijelio je u tri cjeline – Teorija i povijest svjetskog jazza; Jazz, književnost i strip te Jazz u Hrvatskoj.

O razvoju jazza; o statusu jazza nekad i danas; o odnosu jazza i ozbiljne glazbe te je li jazz niska ili visoka umjetnost – to su tek neke od mnogobrojnih tema što su usko vezane uz bogati svijet jazza. Mnoštvo je suradnika koji su doprinijeli u nastanku ove antologije – teoretičari, povjesničari (Nikica Gilić), prevoditelji (Šindolić), književnici (Matišić), novinari (Bunjevac), glazbenici (Pavle Vukšić, Ivan Kapec), a našlo se mjesta i za strip autora u čijim se radovima jazz glazba često javlja (Danijel Žeželj).

Prvi dio

Prvi dio Drachove opsežne antologije započinje tekstom filozofa, sociologa i muzikologa Theodora Adorna. Tekst krasi izrazito negativna recepcija jazza, on je bio protiv te glazbe, nije joj priznavao umjetničku vrijednost, stoga su njegova razmatranja bila negativno intonirana. S druge strane, povjesničar i teoretičar kulture Eric Hobsbawn (1917-2012.) nije jazz percipirao kao manje vrijednu umjetničku formu: „Jazz je uspio mnogo toga postići, a puno je ljudi decenijama u njemu nalazilo trajno i intenzivno zadovoljstvo i samouvažavanje, duboko dirnuto iskrenim emotivnim doživljajem.“ (37.)

U antologiji prevladavaju tekstovi što su pozitivno nastrojeni prema jazzu, Adorno je tu izuzetak. Milan Amepijević pisao je o prisutnosti jazza u animiranim filmovima, dotičući se pritom podosta Disneyjevih uradaka. Također, pisao je o rasnim stereotipima koji su 30-ih godina bili prisutni u Americi, a ujedno su bili usko vezani uz jazz glazbi i izvođače. Louis Armstrong u tekstu U Chicagu opisuje prvi boravak u Chicagu, koncert u Lincoln Gardensu s Kingom Joeom Oliverom kojega je održao 1922. godine. Brojni tekstovi čine korisne opaske urednika što čitatelju pripomažu u razumijevanju tekstova koje su napisali glazbenici.

Prvi dio Drachove opsežne antologije započinje tekstom filozofa, sociologa i muzikologa Theodora Adorna. Tekst krasi izrazito negativna recepcija jazza, on je bio protiv te glazbe, nije joj priznavao umjetničku vrijednost, stoga su njegova razmatranja bila negativno intonirana.

U antologiju su uvršteni ulomci iz autobiografija glazbenika - Louis Armstrong (1901-1971.), Duke Ellington (1899-1974.), Billie Holiday (1919-1959.), Charles Mingus (1922-1979.) i Gary Burton (1943.) sastavili su fine memoarske pripovijesti o jazzu. Iz prve ruke čitatelj može saznati kako je kod navedenih glazbenika tekao razvoj karijere. Pisali su o proboju na scenu, napojnicama koje su brzo nestajale, angažmanima i snimanjima, suradnji s drugim glazbenicima.

Billie Holiday u više navrata spominje Lestera Younga s kojima je bila u posebnom odnosu, a čiju je glazbu cijenila: „Lester svojim saksofonom pjeva. Kad ga slušate, gotovo da možete čuti i riječi. Ljudi misle da je on malo presiguran i nabusit, ali zaista ga se može povrijediti u svega nekoliko sekundi. Znam da je tako, jer sam i sama to jednom učinila. Zajedno smo gladovali i ja ću ga uvijek voljeti – i njega i njegov saksofon.“ (178.)

U prvi je dio antologije uvršteno nekoliko intervjua, tekst o Johnu Zornu (1953.) pa tekst Johna Zorna. Osim što je Zorn cijenjeni jazz glazbenik, on je ujedno i radišni urednik - sastavio je zbornik tekstova koje su napisali glazbenici. Tekstom Johna Zorna zaokružio se prvi dio antologije koji je započeo negativističkim tekstom da bi ga završio tekst što odiše pozitivnim ozračjem prema jazzu i kulturi što se propagira kroz jazz. Prvi dio antologije započeo je Adornom, a završio Zornom. Rimom Adorna-Zorna označava se razdoblje što obuhvaća gotovo čitavo stoljeće unutar kojega je jazz kao glazbeni pravac prešao kroz mnoge mijene – od kategoričnih odbijanja i zgražanja javnosti do postupnog usvajanja i obožavanja širih društvenih slojeva.

Drugi dio

Drugi dio antologije obimom je najkraći, ali ni po čemu nije manje značajan i zanimljiv. Propitkivanje, promišljanje i promatranje, tri su radnje što se protežu kroz prozne napise. Riječ je o tekstovima koje su renomirani književnici napisali o jazzu. Francis Scott Fitzgerald (1896-1940.), Josef Škvorecký (1924-2012.) i Jack Kerouac (1922-1969.), Mate Matišić, Josip Novaković, Vojo Šindolić i Haruki Murakami tek su neki književnici koji su uvršteni. Matišić je napisao priču u kojoj opisuje svoje opčinjenost Djangom Reinhardtom, davši tako finu posvetu gitarskom virtuozu.

Žeželj je, dobro je znano, također ljubitelj i poznavatelj jazza, što se najbolje može vidjeti u njegovim stripovima.

Josip Novaković pisao je o odnosu prema jazzu, ali i o položaju jazza koji se nalazi na glazbenim periferijama. Vojo Šindolić, prevoditelj brojnih tekstove što čine antologiju, sastavio je tekst u kojemu pojašnjava prisan odnos između Murakamija i jazza.

Uvršten je tekst proslavljenog japanskog književnika Harukija Murakamija u kojemu se spominje velikan Thelonious Monk. O Monku govori i strip Small Hands Danijela Žeželja čija ilustracija krasi naslovnicu ove antologije. Žeželj je, dobro je znano, također ljubitelj i poznavatelj jazza, što se najbolje može vidjeti u njegovim stripovima (a spominje se i u trećem dijelu antologije).

Treći dio

Treći dio antologije, Jazz u Hrvatskoj, čini tekst Mire Kržića Jazz glazba u Hrvatskoj gdje autor opisuje razvoj jazza do 1990-ih godina. I on naglašava kako starije generacije nisu bile blagonaklone prema jazzu te da su ga mlađi brže prihvatili. Kržić prostor posvećuje jazz pioniru Zvonimiru Bradiću, spominje brojne sastave i orkestre koji su djelovali u Zagrebu, ali i jazz glazbenike koji su djelovali u drugim gradovima. Križićeva rečenica „Talenata ima, ali uvjeta ne.“ (473.) i danas drži vodu. Prilike za jazz glazbenike nisu blistave.

Križićeva rečenica „Talenata ima, ali uvjeta ne.“ (473.) i danas drži vodu. Prilike za jazz glazbenike nisu blistave.

Tekst Saše Nestorovića govori o domaćim jazz glazbenicima koji su se morali školovati u inozemstvu. Uvršten je intervju s Boškom Petrovićem kojega je vodio Davor Hrvoj, još jedan neumoran promotor jazza. O stvaralaštvu Boška Petrovića pisao je Stanko Juzbašić, a tekst je nastao za potrebe antologije. Više je autorskih tekstova koji su premijeru doživjeli upravo u Drachovoj antologiji.

Melanija Pović Jagarinec, dugogodišnja urednica hvaljene HTV-ove emisije Vrijeme je za jazz, dala je doprinos antologiji tako što je napisala tekst o nastanku emisije, njezinom položaju u medijskoj sferi i gledateljima. Podijelila je više zgoda sa snimanja, anegdote koje kamera nije zabilježila, ali su ostale u sjećanju. U treći dio antologije uvršteni su i sinopsisi dokumentarnog televizijskog serijala Svijet jazza koji se duže vrijeme emitirao na Trećem programu HRT-a. Jedan od urednika televizijskog serijala što je posvećen jazzu bio je, naravno, Saša Drach (uz njega, urednici dokumentarne emisije bili su Davor Hrvoj i Melanija Pović Jagarinec)!

Kraći outro

Svrhoviti tekstovi, teorijski i prozni čine neizostavnu antologiju Svijet jazza, obavezno je to štivo koje će se svidjeti ljubiteljima jazza, ali i onima koji će to tek postati. Obratio je Drach pažnju na povijesne velikane jazza, ali nije zaboravio uvrstiti i tekstove o domaćim jazz snagama, nekadašnjim (Boško Petrović) i živućim (Tamara Obrovac) velikanima jazza.

Drach je pokazao izuzetnu upućenost u materiju, dokazao načitanost i naslušanost kada je jazz u pitanju. Nema osrednjih tekstova, napravljen je vrhunski izbor!

Djeluje vam previše broj stranica (700)? Vjerujte mi, nije previše! Kako se približavate kraju ove antologije, tako vam bude žao što nije duža. Čak i ako niste ludi za jazzom, uživat ćete u informativnosti i stilskoj raznolikosti tekstova što čine antologiju. Zastupljene tekstovi krasi visoka doza pismenosti i konciznosti, lako se može vidjeti da je čitava antologija brižno osmišljen projekt u koji je uloženo puno truda i vremena.

Drachova antologija prigodna je za manje upućene, ali i strastvene ljubitelje jazza. Kao antologičar, Drach je pokazao izuzetnu upućenost u materiju, dokazao načitanost i naslušanost kada je jazz u pitanju. Nema osrednjih tekstova, napravljen je vrhunski izbor! Teško će se naći čitatelj koji u ovoj opsežnoj i raznovrsnoj antologiji neće uspjeti naći tekstove koji će mu ugoditi. Ako ćemo suditi po Drachovom entuzijazmu koji pokazuje prema jazzu, ništa čudno ako u skoroj budućnosti sastoji još jednu srodnu antologiju o jazzu jer, materijala za takvo što ne manjka. Drachova antologija iznimno je važan doprinos publicistici, izdanje godine.

„Nadam se da će čitatelji uživati u većem dijelu onoga što se ovdje nudi i da neće očajavati radi onih tekstova, autora i, dakako, glazbenika koji ovdje nisu zastupljeni…“, napomenuo je Drach u uvodniku. Mjesta za očajavanje i bilo kakve lamentacije nema. Čitatelji će nesumnjivo uživati u ovoj bogatoj zbirci tekstova na kojoj se nije štedjelo.