Boksački prvak Mate Parlov, berači šparoga, filmski statisti, višegodišnji žicar, labinski kinooperater, varaždinski prodavači krumpira i još pregršt osebujnih osobnosti upoznala je Tatjana Gromača u Istri. U istim je protagonistima Gromača prepoznala narativni potencijal te o njima napisala reportaže koje je objavljivala u tjedniku Feral Tribune. Kasnije su priče objavljene u knjizi Bijele vrane (Profil, 2005.). Ako čitatelj želi upoznati zanimljive persone i(li) naučiti kako napisati priču o određenoj osobi, uvijek može posegnuti za Gromačinim novinskim reportažama. 

Najnovija zbirka proznih zapisa, Mrtav rukavac rijeke Save (Sandorf, 2018.), isto je naslov kojemu će se pažljiv čitatelj rado vraćati. U tim proznim razglednicama, što se mogu opisati kao poetične minijature krcate živopisnim detaljima, Gromača još jednom dokazuje spisateljski nerv, pokazuje da ima izraženu sposobnost promatranja, neovisno o tome o čemu piše. U ovoj zbirci zapisa u manjoj su mjeri prisutni ljudi, naglasak je stavljen na opis i rekonstrukciju prostora.

Eksterijer i interijeri

Zbirku čine kraći prozni zapisi koji se mogu opisati kao mikrostudije unutarnjeg i vanjskog prostora; minijature koje čitatelji lako mogu zamisliti kao fotografiju jer su rečenice guste i slojevite, bogate epitetima. U pojedinim tekstovima mogu se naći elementi eseja i putopisa, dok u većem dijelu zapisa Gromača piše o Sisku i sisačkoj okolici pa se tako našlo mjesta za zanimljive lokacije i ljude koje običan puk ignorira i uzima zdravo za gotovo, nesvjestan vrijednosti što ga okružuju.

Dok piše o ulicama koje se nikada ne mijenjaju i stanovnicima što žive na društvenim marginama, Gromača koriste dugačke rečenice.

Slastičarnica, stambena naselja, riječni nasip, ceste, kapelice, groblja, kućice koje odolijevaju zubu vremena, zgrada gimnazije, parkovi i prostorije lišene glamura čine zapise što su natopljeni mirisima, okusima i vidnim slikama. Dok piše o ulicama koje se nikada ne mijenjaju i stanovnicima što žive na društvenim marginama, Gromača koriste dugačke rečenice. Nije da samo opisuje lokacije, već ujedno i promišlja o duhu vremena kada su određene lokacije sagrađene, analizira njihove funkcije i iznosi osobne komentare o prošlosti naizgled neuglednih mjesta.

Eksterijeri i interijeri jednako su zastupljeni u zapisima, u svakom se prostoru Gromača odlično snalazi i lako ga vjerodostojno predoči u formi rečenice, natjera čovjeka na razmišljanje.

Osobne reminiscencije

Dok piše o gradskom parku, ne troši riječi na uobičajen opis flore i faune, već britko iznosi zaključke o klupama i onima koji zauzimaju klupe„Veliki gradski park, sa svojim klupama na kojima malotko zapravo uistinu sjedi, pored kojih svi uglavnom prolaze, jer su djelatni i svrsishodni, jer osuđenost na klupu u gradskom parku predstavlja jednu vrst javno obznanjene slabosti, potvrdu pripadnosti nižim kategorijama ljudi, onima koji se nisu dovoljno snašli, koji su, iz nekog razloga negdje zapeli, i s kojima se više ne računa, ako to nisu zaljubljeni srednjoškolci koji na tim klupama obavljaju svoja prva tjelesna opipavanja i ljubakanja, a koja također nitko osim samih aktera ne uzima naročito ozbiljno, i za koja također ne postoji šira i dulje zamisliva perspektiva…“ (19.)

Zahtjevniji će čitatelj sigurno uživati u punašnim, visokokaloričnim rečenicama što su pune osobnih reminiscencija i refleksija u kojima se čitatelj lako može pronaći.

U zbirci Mrtav rukavac rijeke Save Gromača povremeno iznosi sjećanja na djetinjstvo i mladost, objašnjava zašto je povezana s određenim lokacijama, opisuje mjesta kao živo tkivo, neizostavni dio čovjeka. Našlo se u zbirci mjesta i za crtice s putovanja, odnosno gradove koje su Gromači ostali u trajnom sjećanju (Prag, Zagreb, Berlin, Ljubljana…). Teško da će Mrtav rukavac rijeke Save postati književni hit jer, nažalost, poetska proza nikada nije bila niti će ikada biti na visokoj cijeni.

Zahtjevniji će čitatelj sigurno uživati u punašnim, visokokaloričnim rečenicama što su pune osobnih reminiscencija i refleksija u kojima se čitatelj lako može pronaći. Dok predočava obilježja i sličnosti brojnih lokacija, Gromača se ne razmeće pameću i referencama, već pretežno nenametljivo iznosi svoja osobna zapažanja. Srodne su knjige, koje karakteriziraju živahni opisi, napisali Sándor Márai (Knjiga o travama) i Philippe Claudel (Mirisi).

Gromačinoj zbirci Mrtav rukavac rijeke Save svakako je izrazito ugodno iznenađenje na kraju kalendarske godine, knjiga kojoj će se zahvalan čitatelj rado ponovno vraćati i iznova probavljati kao da ju čitaju prvi put.