Već duže vrijeme želim početi s trčanjem. Štoviše, bio bih presretan kada bih za to pronašao vremena u jutarnjim satima. Dok većina grada inhibirane muskulature i posljednje trenutke sna provodi u REM-fazi, ja bih galopirao po kakvu asfaltu ili pijesku vjerujući da već u tim ranim satima negdje napredujem. Takva instantna metafizika bila bi prava motivacija koja često nedostaje, ona koja obećava bolju tjelesnu kondiciju uz ranojutarnji endorfinski rush koji pak obećavaju tabloidi pišući o blagodatima tjelesnih aktivnosti poput trčanja. Osim o bacakanju jedne noge pred drugu, o trčanju i trkačima ne znam ništa. Kada bih i počeo trčati, kako bih uopće znao jesam li postao trkačem?

Sigurno je da me povremeno jutarnje trčanje prema autobusnoj stanici ne čini jednim od njih. Stoga je jasno da je potrebna nekakva varijabla – bilo u vidu upaljenih listova na nogama, prijeđenih kilometara ili pak nečega drugoga – koja će nekoga odrediti kao onoga tko se bavi trčanjem. Srećom, o trčanju se može čitati. Jasno, čitanje u sjedećem položaju, kao dijametralna suprotnost aktivnosti trčanja, ne može biti dostojna zamjena za ovu radnju, ali ono sasvim pristojno svjetonazorski može približiti taj moderni dokoličarski fenomen. Za moju motivaciju – sasvim dovoljno.

Primjer koji se sam nameće jest, naravno, ovogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu i gorljivi trkač Haruki Murakami i njegova knjiga memoara O čemu govorim kada govorim o trčanju. Iako ovih dana nije razgrabljen kao u nas oskudno preveden Nobelov laureat Patrick Modiano, do Murakamija je također teško doći – pogotovo do spomenutih memoara. Taj podatak raduje. Tim više što se Murakamijeva djela, barem prema statistici Nacionalne i sveučilišne knjižnice, malo čitaju, a Modianova, jasno je, još i manje. Šteta, jer iako su njihovi stilovi različiti, obojica autora donose veliki rad i djelo, a pored svega i veliku književnost. Književnost je to konstantne kontemplacije kroz djelo: stalnog podsjećanja, prvenstveno sebe, kroz refleksiju, kroniku, historicitet. „U pisanju, kao i u trčanju ultramaratona“, piše Murakami, „postoji samo ja, a to je ja u obojice itekako čujno. Kontemplacija je pritom najvažnija jer, piše drugdje opet Murakami, „koliko god se prozaičnim mogao činiti neki postupak, dovoljno dugo ga ponavljajte i postat će kontemplativan, čak meditativan čin“.

Kao što ponavljano trčanje s vremenom postaje kontemplacijom, tako to postaje i čitanje. Oboje traži samoću i solilokvij, i premda je, vjerojatno, zgodno trčati u društvu, s čitanjem je to teško izvedivo. Jean-Paul Sartre određuje čitanju nužnost visoke koncentracije jer, ako je ono rastreseno, umorno, glupo ili lakomisleno, lako će mu izmaknuti sva finoća dojmova koja bi onako bila prenesena. Ipak, to nužno ne mora biti prava receptura, osim ako nekome čitanje tekstova nije posao, a u lokalnom se kontekstu takav posao ionako često olako shvaća. Uostalom, zašto čitanje ne bi razblažilo blage osjećaj umora ili zatupljenosti koji se ponekad javlja? Upravo tome i služi (ne)linearnost priče. Knjiga je uvijek sposobna na svojstven način ponovno kalibrirati sive stanice, katarzično isporučiti ugodu nakon prijeđene stranice. Ne treba se plašiti nedostatka koncentracije kada se knjiga uzme u ruke. U prvom trenutku misli su neposložene, ali tekst će vrlo brzo djelovati blagotvorno na stanje rastresenosti. Ipak, određena je odlučnost i hrabrost potrebna, ali zato itekako nagrađujuća. Reći će opet neki drugi klasici teorije da se knjige čitaju od svojih početaka. Korice koje tjelesno ograničuju knjigu nikada se ne bi trebale tek preletjeti. Tome u prilog govori i Murakamijeva knjiga O trčanju na čijim koricama urednici izdanja obećavaju, ako već ne nužno želju za trčanjem, onda želju za „protrčavanjem“ kroz autorov rad. Opet – sasvim dovoljno.

Ako više volite elektroničku knjigu, ne brinite se. Dapače, ni tradicionalisti ni tehnologijski progresivci ne bi trebali imati muke s izborom formata svoga štiva, bez obzira na to je li on .doc, .pdf, .epub, ili #knjigavulgaris. Internetske stranice posvećene literarnosti još od pojave prvog masovno prodavanog elektroničkog tekstualnog čitača 2007. godine, a naročito od 2010., kada je Steve Jobs predstavio prvu generaciju svog tablet-računala, periodično potenciraju živahnu debatu oko prednosti i mana elektroničkih i papirnih izdanja knjige. Nažalost, takva polemiziranja ostaju jedino u reply/like okvirima poetike internetskog foruma. Argumentacija se pritom najčešće svodi na dvije kategorije: na onu koja podržava novost elektroničkog čitanja spram argumentativnog fortea klasične knjige u papirnom izdanju. Romantiziranje starog načina čitanja knjiga tada ide do patetičnih izljeva tek nadolazeće nostalgije jer knjiga u papirnom izdanju, čini se, samo što nije prestala postojati. S druge strane, retorika često ide i u smjeru tehnofobnih stavova kako nova tehnologija oduzima organski odnos čitatelja i objekta knjige, često erotizirajući taj odnos do mjere apsurda s obzirom na okruženje u kojem se diskusija odvija.

Ipak, u posljednjih godinu dana strane tiskovine relevantne za temu, kao i elektronički portali, argumentativno pomiruju sukobljena mišljenja oko ovog kulturalnog fenomena. The Guardian i The New York Times primjerice u ožujku ove i prosincu prošle godine, pišu da je rasprava oko primjerenosti starog i novog načina bespredmetna u kontekstu u kojem se vodi referirajući se pritom najviše na znanstvenu zajednicu. Digitalna pismenost odavno je preduvjet funkcionalne svakodnevice, stoga čudi razina animoziteta zagovaratelja knjige kao starog medija. Imajući to na umu, jasno je da će tablet-varijanta ispisa Seljačke bune imati prednosti, ali i nedostataka. S jedne strane cjelokupan Šenoin opus može biti sadržan na prijenosnom računalu veličine omanje bilježnice, a s druge strane povlaštena pozicija taktilnih senzacija koje omogućava papir spram senzacija na ekranu osjetljivom na dodir, ima svoje prednosti.

Za razliku od inozemnih kolumni novijeg datuma, u nas, čini mi se, na ovu temu ne bismo mogli skupiti ni tri ozbiljnija teksta, a kamoli pokoji znanstveni rad povezan s relativizacijom odnosa starih i novih tehnologija. Zasigurno tema poput digitalizacije, koju naši akademski stručnjaci prate tek ovlaš, zaslužuje vidljivije mjesto u javnom prostoru. No osim neosjetljivosti za teme novih tehnologija, naše društvo proživljava možda i dublju krizu koja se tiče općenite neliterarnosti – neovisno je li riječ o lokalnom samizdatstvu ili Nobelovoj nagradi za književnost. Ponavljam, isti stručnjaci popularne kulture u nas su za Murakamija, a Modiana još i manje, čuli samo preko fame oko Nobelove nagrade, a njihovu valorizaciju temelje posredstvom kladioničarske kotizacije koja se odvija u tjednima prije dodjele nagrade, i to deklarativno.

Potrebno je željeti početi čitati. „Čitanje, kao i trčanje“, piše Murakami, „iziskuje vrijeme.“ Jasno je da ovdje ne postoji posebna receptura koja se može pronaći na poleđini neke knjige. Receptura se nalazi u svakoj knjizi. Kreće se od početka, s naslovnim koricama, prvom stranicom, prvim retkom, prvim ulomkom – ako već ne od korica i ulomka, onda barem od naslovnog slajda. Jedina je varijabla da se prevali ta prva korica ili ulomak. Preporuka je da s ovim joggingom započinjete rano ujutro, dok je muskulatura inhibirana i da ponavljate to što češće. Saznanje da ste postali čitateljem trenutačno je i neposredno. Bez obzira na to je li riječ o tabletu ili ukoričenoj celulozi, organski je odnos teksta i čitatelja neosporiv.

Onaj ste ili ona koji se bave čitanjem, onaj ja. Endorfinski rush – neizbježan.